Ne lomite mi đenosajd

Piše: Filip Rodić

Pod njime sam i ljubio portparolku Tužilaštva Haškog tribunala (ne Florans Artman).

Direktor Memorijalnog cen­tra Potočari Emir Suljagić spavao je snom pravednika tog 7. oktobra, a onda, kada se probudio i video „snimak pripadnika Hamasa kako sjede na polugolom telu Šani Louk u zadnjem dijelu kamioneta, taj prizor vratio (ga je) tri de­cenije unazad“. Ovako je ovaj pregalac na urezivanju „geno­cida“ u Srebrenici u istoriju svoje iskustvo opisao za izra­elski list „Harec“.

Naravno, nije ga to podsjetilo na napade 28. divizije tako­zvane Armije BiH pod vođ­stvom Nasera Orića na srpska sela u okolini Srebrenice. Nije ga podsjetilo na Kravicu, Skelane i mnoga druga mjesta u okolini Srebrenice gdje su počinjeni užasni zločini svojom brutalnošću uporedi­vi s onim kako Izrael, Kolek­tivni zapad, pa i sam Suljagić predstavljaju napade Hamasa na kibuce u blizini Pojasa Gaze. Nije ga podsjetilo ni na napad na selo Voljevici kod Bratunca u kojem je 24. decem­bra 1992. godine kao Orićev borac poginuo i njegov otac Suljo Suljagić, kojeg je, inače, sahranio na mezarju u Potočarima kao žrtvu srpskog „đeno­sajda“.

Podjestilo ga je na ulazak srpskih sna­ga u navodno de­militarizovanu enklavu i ono što je uslijedilo. Ali kako? Suljagić tada nije mogao vidjeti zločin koji su počinile srpske snage, jer mu je, kako je na­pisao u svojoj knji­zi „Razglednice iz groba“ prevedenoj, kažu, na devet jezika, tog kob­nog jula u Srebrenici život poštedio lično i personal­no general Ratko Mladić. Ni manje, ni više. Ne kaže da li je i njemu, pošto je u to vrijeme imao već 20 godina, dao bom­bonu kao drugoj srebreničkoj deci.

Dobro, takva su sjećanja ovog doktora za „srpsku kampanju etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji“. Baš kao što i oca više voli da se sjeća kao žrtve „genocida“, a ne borca koji je učestvovao u (ne)djeli­ma nalik ovim Hamasovim od 7. oktobra. To bi bilo sve u redu ako bi praktikovao samo u svoja četiri zida, sam ili eventualno s nekom „fantom­skom Radicom“ koja je prija­vljena na njegovoj adresi bez njegovog znanja (bez kokaina, naravno).

Čak i kada to radi u okviru četiri zida svog mezarja u pratnji ne Radice nego britanskog izaslani­ka Stjuarta Piča, koji nam, tim povodom, poručuje da ne smijemo „negirati genocid i istoriju“ koju su oni napisali. U toj istoriji, isto tako, bri­tanska kraljevska porodica više nije Saks-Koburg i Gota, što je izvorno njemačko ime dinastije, nego Vindzor, što zvuči „britanskije“.

Problem, međutim, nastaje kada se u praksu sprovede jed­na druga stvar koju je opisao u svojoj knjizi i koju primjenjuje od kako znamo za njega – be­skrupuloznost. „Od dječaka koji je prije rata bio stidljiv i povučen, postao sam agresi­van i surov („) postao sam sko­ro beskrupulozan. Prepao sam se onog što sam vidio, ali sam jednako brzo shvatio da je to pitanje opstanka“, rekao je on.

Danas, u okviru te beskrupulo­zne borbe za opstanak, Sulja­gić mora svim sredstvima da se bori za zaštitu digniteta svog opštinskog genocida koji ugrožavaju nemili doga­đaji u Pojasu Gaze, pa je preko izraelskog dnevnika apelo­vao na Izraelce i Palestince da mu ne skrnave „đenosajd“ i da se suzdrže od međusobnog optuživanja za genocid, na­vodeći da, iako se taj izraz olako koristi, „ge­nocid se doka­zuje na sudu („) a ne na Iksu i Fejsbuku“.

Hajdemo re­dom. Suljagić I z r a e l c e upozorava da riječ „geno­cid“ ne kori­ste „olako“. Pa poljski advokat Ra­fael Lemkin je tu riječ i izmi­slio na kraju Drugog svjetskog rata zbog stradanja Jevreja (i svojih sunarodnika). Suljagić upozorava Palestince, koji­ma je u poslednjih mjesec dana borbi ubijeno više od 6.000 djece (kako navodi Hjuman rajts voč), da se ne koriste „olako“ tu njemu svetu riječ. Mnogi su do sada pozivali upravo Su­ljagića i njegovu ekipu da to ne čine. Podsjetimo sada samo na predsjednika Hrvatske Zo­rana Milanovića da bi, ako je u Srebrenici bio genocid, za stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu morala biti iz­mišljena nova riječ.

Druga stvar je njegovo poziva­nje na sud, a ne na Iks. Da li Emir Suljagić zaista misli da je samo ono što je, prema nje­govim riječima, „dokazano“ na sudu genocid i ništa drugo? Da bi bilo tako, morali bismo, da parafraziramo Milanovića, izmislimo neki novi sud, jer na ovim međunarodnim koje smo do sada imali prilike da osjetimo na svojoj koži, pravde nema i neće je ni biti. Tako se na tim sudovima dokazati mogu samo politički korektni genocidi, a oni drugi se imaju zaboraviti. Na primjer, onaj nad iračkim narodom, ubistvo 500.000 djece za koje je Madlen Olbrajt rekla da je cijena koja vrijedi ostvarivanja američkih interesa.

Suljagić se, vidimo, nije na­šao u šizofrenoj situaciji, kao većina njegovih sunarod­nika, da se pita koga u aktuel­nom sukobu treba da podrži. Njemu je situacija potpuno jasna – on neće žrtvovati svoj „đenosajd“ „u ime Hamasove agende“. Neće to ni po cijenu da ga nazovu „bošnjačkim cioni­stom“.

(Novosti online)

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)