Navlačenje na oksikontin

Piše: Filip Rodić

Jeste li čuli za „oksikontin“? Radi se o „čudesnom lijeku“ koji je američka farmaceutska kompanija „Perdju“ 1996. godine pustila u promet tvrdeći da će njime čovječanstvo osloboditi njegovog najvećeg neprijatelja – bola. Zapravo, desilo se sasvim suprotno. Kompanija „Perdju“ je promocijom „oksikontina“ kao potpuno bezopasnog rješenja za svaku vrstu bola, od onog najjačeg koji se srijeće kod teških onkoloških pacijenata, do onog benignijeg izazvanog lakšim telesnim povredama, izazvala „opioidsku epidemiju“ u SAD koja je samo u 2017. godini, prema podacima američkog Nacionalnog centra za zloupotrebu droga, odnijela 72.000 života. Računa se da je od pojave „oksikontina“ na tržištu od opioida stradalo između 300.000 i 500.000 Amerikanaca.

Sigurno se pitate kako je moguće da je u jednoj tako uređenoj državi kakva je Amerika moglo da se desi da jedan ovakav „lijek“ bude pušten u promet i postane relativno lako dostupan velikom broju ljudi ne samo uz ljekarski recept, nego na ljekarsku preporuku. Tokom procesa koji su godinama (a neki se vode i danas) vođeni protiv kompanije „Perdju“ zbog neetičkog, pa čak i kriminalnog ponašanja, ustanovljeno je da je ovo omogućeno jednom vrlo nejasnom formulacijom u njihovom podnesku Federalnoj agenciji za hranu i ljekove (FDA). „Vjeruje se“ (it is believed), pisalo je u zahtjevu FDA za odobrenje upotrebe tog lijeka, da se zavisnost može stvoriti kod samo jedan odsto korisnika. To se, naravno, ispostavilo kao potpuno lažna tvrdnja, ali zanimljivo je kako je ta formulacija potpuno bezlična. Ne zna se ko „vjeruje“, ali se „vjeruje“.

VUČIĆEVA RIJEČ Šta me je podsjetilo na ovu priču sa „oksikontinom“, pitate se sigurno sada. Ta formulacija. Odnosno formulacija koja se našla u tekstu Si-En-Ena o Srbiji i njenom predsjedniku Aleksandru Vučiću. U ovom slučaju, formulacija je „rečeno je“. „Kada je u pitanju bio njegov reizbor (predsjednički izbori u aprilu 2022), svima nam je rečeno da samo čekamo da prođu izbori i onda ćemo iznenada vidjeti kako postaje veoma prozapadno i proevropski orijentisan. To se nije desilo. Rečeno nam je da će se priključiti sankcijama (protiv Rusije) i da je istinski na našoj strani. Rečeno nam je da se neće približavati Rusiji. On je sa Putinom u septembru potpisao bezbjednosni sporazum“ , navela je za Si-En-En britanska poslanica Ališa Kerns ističući da Vučić krši data obećanja. Dakle, kod „oksikontina“ se „veruje“ da ne stvara zavisnost, a kod Vučića je „rečeno“. Ne precizira se ko je to rekao. Ni u jednom momentu, iako čestita Kernsova tu formulaciju u svojoj kratkoj izjavi koristi čak tri puta. Da nije vodeći Vučićev opozicioni rival Dragan Đilas to rekao? Jer su on i njegovi opozicioni saborci bili ti koji su pred izbore tvrdili da će Vučić uvesti sankcije, a onda promijenili ploču.

Poenta je da ovoj formulaciji Kernsove treba vjerovati isto onoliko koliko je 1996. godine trebalo vjerovati kompaniji „Perdju“. I to ne samo zbog toga što Kernsova ima reputaciju bespogovornog borca za istinu, posebno kada za šverc oružja na takozvano Kosovo (što je čak i Kfor demantovao) optužuje dva jedina preostala stuba na koja se srpski narod u svojoj južnoj pokrajini može osloniti – Srpsku pravoslavnu crkvu i zdravstvo, nego i zato što je cijela suština ove operacije zamazivanje očiju i našoj, i stranoj javnosti – samo vi popijte pilulu, neće vam ništa biti, jer se tako „vjeruje“.

OPIJUM ZA NAROD Još je jedna sličnost između priče o legalnim trgovcima drogom, „heroinom za siromašne“, kako su u američkoj javnosti ubrzo prozvali „oksikontin“, i priče sa sadašnjom medijsko-političkom ofanzivom na Srbiju, a to je činjenica da ni kompanija „Perdju“ ni ovi sadašnji „kosovski lobisti“ nisu štedjeli ni trud, ni novac, ni vrijeme da svoj proizvod nametnu ciljanoj grupi. Ali zašto? U slučaju „Perdjua“ stvar je više nego jasna – pohlepni pripadnici onoga što se danas (u velikoj mjeri baš i zbog slučaja „oksikontin“) naziva „farmakomafijom“ su htjeli da svoj „čudotvorni“ lek što prije rasprše po čitavoj Americi kako bi ostvarili što brži i što veći profit. Ali šta se krije iza ove sadašnje potrebe uglednih političara i medija da udare po Srbiji i Vučiću i insistiraju na „čvršćem pristupu“ i prema državi i prema njenom predsjedniku?

Možda Ališa Kerns zapravo govori istinu. Možda se zaista radi o obećanju koje im je Vučić dao, pa prekršio (ili ga do sada nije ispunio). Ali u tom slučaju se sigurno ne radi o obećanju da će posle izbora uvesti sankcije Rusiji, nego o nečemu mnogo, mnogo značajnijem i za njega, i za Srbe, i za srpsku državu – priznanju jednostrano proglašene nezavisnosti „Kosova“. Zapravo cijela ova priča i sa tekstom Si-En-Ena i sa u istom danu i na istu temu objavljenim tekstom „Frankfurter algemajne cajtunga“ i sa pismom zapadnih političara Sjedinjenim Državama, Evropskoj uniji i Velikoj Britaniji, pa i sa njenim, slobodno ću tako reći, besramnim optužbama o švercu oružja na Kosovo i Metohiju, za glavni cilj ima samo pritisak na Beograd u vezi sa Kosovom i Metohijom, ali i sa Republikom Srpskom.

Da se razumijemo, optužbe na račun Vučića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika u vezi sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom („Putinovi najbolji prijatelji sa Balkana“ – FAZ; „Ruski trojanski konj“ – Si-En-En) zapravo najmanje veze imaju sa Putinom i njegovim sadašnjim odnosom sa Kolektivnim zapadom. Štaviše, muke sa kojima se Srbija sada suočava i pritisci koji se na nju vrše stariji su ne samo od Vučićevog i Dodikovog dolaska na vlast, nego i od onog Putinovog. A sigurno je da bi ostali isti i kada bi sva trojica samo nestala u jednom trenutku. Politika koju vode spram Srba i Srbije se ni u čemu ne bi promijenila.

Pošto smo ustanovili da su u ovoj jednačini Vučić, Dodik i Putin promjenljive, a da je jedina konstanta zapadnjačka politika prema Srbiji i Srbima, dolazimo do pitanja zbog čega se u ovom trenutku pokreće ova medijsko-politička ofanziva. Možda je odgovor u onome na šta Ališa Kerns gore ukazuje – da je Vučić „prekršio obećanje“ (ako ga je ikada i dao) u vezi sa priznanjem Kosova i Metohije. Ako je tako, dobro je. Ali ako je to slučaj, mora se konstatovati da on to obećanje uporno krši već više od deset godina i onda se mora priznati da teško da je samo to razlog za aktiviranje akcije. Dodatni razlog može biti i „ubrzavanje istorije“, odnosno suočavanje Kolektivnog zapada sa činjenicom da ima sve manje vremena da svoj cilj o nezavisnosti „Kosova“ sprovede u djelo. Poseban pritisak na njih u tom kontekstu predstavlja činjenica da na većem i važnijem frontu, onom u Ukrajini, stvari nikako ne idu kako treba i da je neminovnost poraza njihovih kijevskih marioneta sada već očigledna i najvećim zapadnim optimistima. Stvari ne idu kako treba ni na još širem planu, onom globalnom, gdje se otpor zapadnjačkoj hegemoniji sve više ukrupnjava, u čemu će jedna od važnijih etapa biti pređena već sledeće nedelje na samitu BRIKS-a u Južnoj Africi. U tim okolnostima, one najmanje marionete, prištinske, su u još većoj opasnosti, ali je istovremeno na tom polju sada najlakše ostvariti nekakav uspjeh, pa se trude.

A Vučić? Ališi Kerns „je rečeno“, kada je pitala zapadne zvaničnike „zašto ste tako odlučni da puštate Vučića da vas zavitlava“, da je on „najbolja opcija“. Ili, možda, jedina?

(pečat.co.rs)