NAŠI BAMBIJI
Piše Perica Đaković
Gledam Crnu Goru ovih dana, ali je i mjerkam sa političkog ugla od septembra 2020. godine, od promjena, ili kako političari znaju da govore 30. oktobar, te godine. Gledam i pitam se da li će doći vrijeme da se tadašnja očekivanja naroda koji je litijao i glasao počne osjećati promjene. Istina, kako reče moj prijatelj, profesor dr Darko Tanasović, na jednoj od promocija knjige „Tumarajući oko vlade, dobismo Ib(a)ra“, ipak se desilo nešto u ovom postlitijskom vremenu. Eto uđoše napokon Srbi u vlast, dobismo predsjednika Skupštine, ministre, potpredsjednika Vlade, narod slobodnije misli i govori, reče mi jedan od trenutno njvećih intelektualaca Srbije, bez pretenzija za „Srpskim svetom“. Ja bih samo pridodao: da, u pravu je, donekle, jer eto desilo se što je ranije skoro bilo nezamislivo, da je i Crna Gora spustila zastave na pola koplja i proglasila dan žalosti zbog tragedije koja je zadesila Srbiju, kada u jednom trenutku život izgubiše 14 nedužnih ljudi u Novom Sadu. Da, ali Crna Gora, odnosno veliki dio njenog naroda, još nije osjetio onu pravdu koju je očekivao poslije litija i za koju je glasao na izborima onog 30. avgusta. Nije još dočekao da vidi da se vraćaju pokradene pare, kriminalim stečena imovina…, a to je iskreno očekivao. Umjesto toga, narod vidi i dalje osmjehe sa lica onih koji su ga 30 godina varali i punili svoje džepove, sve pod izgovorom bila je to tranzicija i ko se snašao snašao se.
Da, gledajući tako na političku realnost kroz koju prolazimo, pitam vas dal’ se i ko još sjeća one prelijepe bajke kroz koju smo odrastali a zvala se Bambi, napisao ju je Austrijanac Feliks Salten, a ekranizovao studio Volta Diznija još 1942. godine. E, ta priča čija se radnja dešava u šumi, podsjetila me na našu političku šumu i na naše Bambije koji su nastali baš pobjedom naroda 30. avgusta a na scenu nam ih onako naivno doneli „spoljni faktori“ kroz mlade ministre ekspertske vlade čiji je idejni tvorac i otac bio Zdravko Krivokapić.
Naši Bambiji, za razliku od onog iz bajke koji je rastao okružen ljubavlju šumskih prijatelja i koji je prošao kroz zimski pakao lovaca koji mu ubiše majku, ali se kao mladi srndać dokazao u vatrenoj stihiji spašavajući svoje šumske prijatelje žrtvujući i svoj život da bi oni došli do sigurne druge obale. Da tako je Bambi iz bajke odrastao i dostojno naslijedio svoga oca u toj šumi. E, naši Bambiji su, činilo se, barem tako lako vjernom narodu prevazišli lovce koji su kidisali da sruše Vlade u kojoj su politički rođeni.
Kao dva „brata“ u novonastaloj situaciji i toj političkoj šumi stvorili su projekat „Evropa sad“ i uz pomoć bilborda praktično isplivali na vrh političke scene, uzevši vlast u glavnom nam gradu. Bijaše to kao u bajci. I ne samo to, krenuli su odvažno i na državni presto. Jedan od njih, inače veći miljenik političkog oca, se u toj borbi malo preigrao i proklizao, došao na ivicu političke smrti. Ali onaj drugi, baš kao u bajci mu pruži ruku i prihvati njegovu trku i, gle čuda, izbori se pored tadašnjeg kralja naše političke šume, za šta bi u sportu rekli, u dodatnom vremenu.
Tom Bambiju u produžetku ruku pružiše i ostali sudionici iz naše političke šume, ne koliko da je on pobjednik, koliko da svi zajedno poraze do tada neprikosnovenog kralja šume. I bi tako, kako bi se reklo, kao u bajci, ali Bambija, još nedoraslog za prave političke borbe i poraze, ponese kao i svakog grešnika talas slave. Brzo nakon pobjedničkog talasa ponese slava, pa se brzo posvađa sa svojim bratom, a koga je on, a ne narod, stavio na prestono mjesto do sebe.
Kao i u pravoj šumi, tako i u ovoj našoj političkoj, presto se obično ne dijeli. Ljubav potraja kratko, kao i kod svih stanovnika šume, poče borba koja još traje. Naravno, a kako bi drugačije, i jedan i drugi brzo dobiše svoje pristaše, kako u pravoj bajci piše svako je dobio svoga Tupka. Tako je u bajci, pa ništa drugačije nije ni kod nas u stvarnosti. Naš Bambi koji je prvi stigao na presto, sada u svojim rukama drži odluku pobjednika u podgoričkoj političkoj šumi. Svi bi ga rado vidjeli uz sebe, jer bez njega trenutno nema pobjednika, ali njegovog, da ga ipak nazovem saigrača htjeli bi da izbjegnu i jedni i drugi. Sve dok iz zasjede, iza nekog šumskog grma posmatra svrgnuti kralj, nadajući se svom povratku. A naši Bambiji još nikako politički da sazru, da vide da jedan bez drugog ne mogu da opstanu u ovoj političkoj šumi, gdje kao u pjesmi “svak igra sa svakim“.
I dok se oni tako tiho nadgornjavaju, na naše ulice se vratiše one sile mraka koje je država iznjedrila, a oni je nadrasli. I opet poče lov, u Saltenovoj bajci smo vidjeli šta se desi kada „lovci“ kroz šumu krenu, a u ovoj našoj stvarnosti i našoj političkoj šumi tek ćemo vidjeti šta će biti, da li će država pobijediti lovce koje je sama stvorila.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)