NAS DVA BRATA NAUČIO TATA SA DRŽAVOM KAKO SE BARATA: MILO I ACO ĐUKANOVIĆ OD CRNE GORE STVORILI PRIVATNU PRĆIJU

Uoči obilježavanja 20 godina od referenduma 2006. godine, Crna Gora ponovo ulazi u dobro poznati politički žanr: istorijski jubilej kao povod za nacionalno slavlje jednih i kolektivno preispitivanje „šta je zapravo napravljeno“ — uz obavezno otvaranje istih političkih fascikli koje se vuku već dvije decenije, samo sa novim oznakama „u istrazi“.

U tom ambijentu, iz redova nekadašnjeg referendumskog bloka za državnu zajednicu ponovo se intenzivira narativ da nezavisnost nije bila samo politički projekat, nego i, kako tvrde kritičari, idealna platforma za dugogodišnje preplitanje državnog aparata i privatnih interesa.

Što se potvrđuje poslednjih godina jer su brojni funkiconeri koji su zagovarali crnogorsku nezavisnost sasda uglavnom optuženi za visoku korupciju. Tako je nezavisna Crna Gora poslužila kao „precizno organizovan servis za stabilne mreže uticaja“.

Naravno prvi na listi onih koji nije samo predvodio refrendumski blok, već i prednjači po imovini koju je stekao zahvaljujući državnim pozicijma je ko drugi do Milo Đukanović, bivši šef države, premijer i predsjednik DPS-a.

Centralna figura dugogodišnjeg režima u kojem su se institucije postupno pretvarale u produžene ruke političko-ekonomskih krugova., a njegova porodica naglo postala multimilionerska. I zato je verzija jedne pjesme prilagođena braći Đuknaović Milu i Aco pa kaže „nas dva barata naučio tata sa državom kakao se barata“.

Ilustrativan primjer navodi i slučaj Aco Đukanović, koji se u javnim raspravama dovodi u vezu sa periodom nakon sticanja nezavisnosti, kada su se naglo otvorile mogućnosti za koncentraciju kapitala i preuzimanje ključnih finansijskih i građevinskih resursa. Poput kupovine Prve banke, Zavoda za izgradnju i brojnih drugih preduzeća za čiju tranziciju je na netransparentan i često nezakonit način (što su kansije istrage potvrdile) poslužila crnogorka nezavisnost kao projekat da se ubrza proces prelivanja javnih resursa u privatne tokove.

Upravo se kroz ovakve primjere vidi kako su ključne ekonomske poluge u novoj državi postajale koncentrisane u rukama uskog kruga povezanih aktera, dok druga strana sve to odbacuje kao politički motivisane interpretacije i selektivno čitanje tranzicije.

Posebno mjesto u toj priči zauzimaju slučajevi koji na prvi pogled djeluju gotovo trivijalno — putni troškovi, službena putovanja, prisustvo članova porodice na zvaničnim angažmanima. Ali u politički napregnutoj atmosferi, čak i banalnost postaje simbol. Tako se i pitanja o tome gdje prestaje službena potreba, a počinje privatni komfor državnog funkcionera, pretvaraju u metaforu šireg sistema u kojem granice odavno nijesu jasne, ali su troškovi vrlo precizno evidentirani.

Iza takvih primjera krije mnogo šira slika: decenijski obrazac u kojem su javni resursi, tenderi, privatizacije i institucionalne odluke navodno služile kao alat za jačanje ličnih i mrežnih interesa. U toj verziji narativa, država nije bila slaba — naprotiv, bila je izuzetno efikasna, ali ne nužno u javnom interesu.

I tu dolazimo do ključnog crnogorskog paradoksa: što se više otvara slučajeva, to se manje zatvara povjerenja. Svaka nova istraga ne donosi nužno katarzu, već dodatni sloj političke interpretacije u kojoj se pravda i revanšizam stalno miješaju, ali nikako da se razdvoje.

Zato, uoči jubileja, dok se jedni pripremaju za proslavu „istorijskog uspjeha“, a drugi za podsjećanje na „istorijsku prevaru“, zajednički imenitelj ostaje isti kao i prethodnih 20 godina: država se formalno promijenila, ali se politička priča i dalje vrti u krug — samo sa sve skupljim epizodama i sve manjim strpljenjem publike.