NAROD I ISTINA SE NE MOGU ZAUZDATI, SLUČAJNOST ILI NE?

Piše: Perica Đaković

Sigurno da nema djeteta, a kamoli čovjeka, koji ne zna za pitanje staro koliko i čovječanstvo, a ono glasi: „Šta je starije, kokoška ili jaje?“ Pitanje na koje sigurno niko do sada nije dao tačan odgovor, a i ako ga je dao, ostao je u dilemi da li je on tačan, i to ne samo pojedinac nego i sama nauka. Da, i ako se sada pitate otkud ta dilema, odgovor je kratak i vezan je za nedavni 9. maj – šta je starije, Dan pobjede ili Dan Evrope?

Sudeći po našim medijima i Javnom servisu, ko ih je gledao mogao je pomisliti da je stariji Dan Evrope, iako je kao praznik nastao 1950. godine kroz Šumanovu deklaraciju. Oni koji su učili nekadašnje škole znaju da je ipak stariji Dan pobjede, jer se on obilježava 9. maja 1945. godine, kada je Sovjetski Savez pobijedio nacističku Njemačku, primoravši je na kapitulaciju i kraj višegodišnjeg rata, razaranja i ubijanja.

Toliko o činjenicama koje, ako je neko gledao naše medije i nacionalni servis 9. maja, nije mogao baš tako zaključiti. Jasno mi je da smo sada preokupirani putem ka Evropi, svi nas hvale i bodre, a svi znamo koliko je još realnog i regularnog puta ostalo. Niko nikako da kaže da je to, u stvari, naš povratak tamo gdje smo nekada bili. Čak smo, htjeli to sada u Briselu da priznaju ili ne, bili među predvodnicima ideje na kojoj je nastala Šumanova deklaracija.

Istina se ipak ne da „zauzdati“, kao što se naš narod nije dao zauzdati ni 30. avgusta 2020. godine, kada je, kao epilog litija, glasovima pobijedio tadašnji režim, čiji je lider, pod pritiskom vodeće ambasade, nerado izašao pred medije da prizna poraz, tvrdeći, uprkos pozivima „u šume“, da je to civilizacijski čin.

To je bio partijski poraz, ali i najava njegovog kasnijeg poraza na predsjedničkim izborima, kada je narod većinski glasao ne za protivkandidata, nego protiv njega. Da, to je bila istina najavljena mnogo godina ranije, kada je nikšićkim ulicama 12. maja šetalo na desetine hiljada građana, predvođenih mitropolitom Amfilohijem, i kada se pod Ostrogom okupljao veliki broj naroda.

Samo slijep čovjek tada nije vidio i shvatio šta narod misli i kome vjeruje. Potvrdilo se to i onog kišnog dana kada je svetac stigao iz Ostroga u Nikšić i kada su definitivno najavljene promjene koje će poslije litija doći.

Istinu nisu uspjeli da zauzdaju ni silnim represijama, čak ni prebijanjem ljudi i demoliranjem automobila, niti simuliranjem takozvanog državnog udara „sa praćkama“. Istinu nisu zauzdali ni potkupljeni sudije i tužioci, a na vidjelo dana izašle su i brojne malverzacije, šverc cigareta i droge, iako to neko danas pokušava da negira.

Demanti ipak stižu i iz samih vrhova tadašnje američke administracije, od Vilijama Montgomerija, nekadašnjeg ambasadora i čovjeka CIA-e.

Dakle, da se vratim ovogodišnjem 12. maju, kada se opet, kao i proteklih 30 godina, na ulicama Nikšića okupio silni narod, iz godine u godinu sve mlađi. Šetali su oni koji su nekada dolazili u kolicima, a danas tako vode svoju djecu.

Tog 12. maja, pomalo čudno, u posjetu Crnoj Gori stigao je niko drugi do Mark Rute, generalni sekretar NATO-a. Da li je posjeta tako visokog gosta bila slučajna baš tog datuma ili ne?

Iako je gospodin Rute govorio o transatlantskoj bezbjednosti Zapadnog Balkana, tvrdeći pred studentima Fakulteta političkih nauka, odgovarajući na pitanje, da je bombardovanje SR Jugoslavije tada bilo „najbolji čin“, odnosno braneći akciju „Milosrdni anđeo“, jedan od njegovih domaćina gotovo ulizički je rekao da opasnost po Crnu Goru nije od spoljnjeg neprijatelja, već od unutrašnjeg – što bi značilo od nas samih, koji drugačije mislimo od aktuelne vlasti.

Dakle, kao po onoj staroj kvislinškoj – da izdajnici stanuju među nama.

Ostaje pitanje da li je posjeta visokog gosta bila samo kurtoazna. Rekao bih da nije, iako su pojedini mediji tvrdili da je riječ o razgovorima o eventualnom korišćenju baza u Crnoj Gori, što je apsurd čak i za malu djecu, jer NATO već ima baze u okruženju – u Albaniji, Hrvatskoj i na tzv. Kosovu – ili je, zapravo, njegov razgovor sa premijerom krio i nešto drugo.

Naime, samo što je gospodin Rute otišao, otvorila se Pandorina kutija oko afere „Telekom“ i zastarjelosti korupcije u toj trgovini. Zar sami Amerikanci nijesu tada otkrili korupcionašku aferu i locirali ko su iz Crne Gore bili akteri tog posla?

Čudno ili ne, Vlada se direktno suprotstavila tužilaštvu i, pozivajući se na član 59 ZKP-a, preuzela gonjenje u tom slučaju. Slučajno ili ne, baš nakon posjete generalnog sekretara NATO-a i njegovog razgovora sa premijerom, što je izazvalo negodovanje kod brata i sestre Đukanović i njihovog pravnog tima.

Da li je sve to slučajno ili ne, prosudite sami. Ja ću se samo prisjetiti riječi velikog Amfilohija, koji mi je jednom prilikom rekao: „Slučajnosti ne postoje.“

Da li će u ovom slučaju istina, kao prethodnih godina dok je na čelu države bila ta porodica, biti „zauzdana“, ostaje da vidimo, kao i to da li su mentori i zaštitnici nekadašnjeg predsjednika i premijera – funkcija je zavisila od potrebe – okrenuli ćurak i nagovijestili da bi kola mogla krenuti nizbrdo. Tu je i Montgomerijeva izjava da su znali i tolerisali šverc duvana.

Nije prvi put da mentori mijenjaju stavove i mišljenja. Prisjetimo se slučaja njihovog nekadašnjeg miljenika Miloševića ili, pak, Karadžića.

Slučajno ili ne, tog 12. maja građani Zete izglasali su odluku o poništenju priznanja Kosova, otvarajući na neki način referendumsko pitanje odluke nekadašnje Vlade.

Čudno ili ne, slučajno ili ne, sve se to dešava na jedan od najvećih narodnih praznika – na dan Svetog Vasilija Ostroškog, koga je sam narod proglasio i priznao za sveca.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)