Najbolnija rana mu je bila Kosovo, a do kraja se nadao da će se Milo Đukanović vratiti vjeri: Mitropolit Amfilohije i nakon upokojenja svakodnevno okuplja vjernike u Sabornom hramu

Dvije godine su prošle bez mitropolita Amfilohija. Bez voljenog Đeda. Mjesto gdje tihuje u vječnosti veliki vladika – u kripti Sabornog hrama Vaskrsenja Hristovog u Podgorici, nijednog časa nije bez poklonika i poštovalaca čovjeka koji je s narodom vratio slobodu veri i duši.

Koji je „varnicu topline ubacio u ohladnjele grudi Crne Gore“, preporodio je i ugrijao joj srce pravoslavno. Uz narod sveštenstvo, monaštvo, arhijereji SPC ljube bijelu mermernu ploču ispod koje počiva morački tajnovidac. Bezbroj ruža položeno je oko ploče na kojoj su belezi slobode i pravoslavlja. Orao raširenih krila, čini se, samo što se ne vine iznad Podgorice i zakrili je, kao što je i mitropolit Amfilohije brižno štitio svoju pastvu.

„Nedostaje nam“, kaže u razgovoru za „Novosti“ podgorički sveštenik Branko Tapušković. „Otkako je u Crnu Goru došao prije više od trideset godina, od tada počinje velika duhovna obnova, prije svega vjere u narodu. Duhovna obnova je svoj vidljivi izraz dobijala i u obnovi hramova i manastira. Te svetinje je obnovio narod sa svojim mitropolitom Amfilohijem i sveštenstvom onog momenta kad je obnovio, vaskrsao u sebi vjeru u Boga. Njegovo ogromno nasljeđe je duboko utkano u ponos naše države“

Mitropolit Amfilohije je bio svestrana ličnost – duhovnik, diplomata, prevodilac i pjesnik, koji je imao ogroman ugled u svijetu. Pa iako je svim svojim bićem ispunio monaški zavet, predajući sebe u službi Hristu, ostali su kod njega prepoznatljiv morački duh i humor.

„Nekada smo bili u dilemi da li nam priča kao episkop ili kao Moračanin“, dodaje otac Branko. „Ja sam iz Rovaca i to su dva plemena koja se graniče. Bila je jedna šaljiva situacija na slavi manastira u blizini. Mati igumanija je pozvala hor „Sveti apostol i jevanđelista Marko“ iz Podgorice da učestvuju na liturgiji. Da li su bili malo uspavani, ili je bilo nešto drugo u pitanju, ne znam, ali uglavnom, djelovali su umorno. Više volim da liturgija bude dinamična i onako, kroz dveri, suflirao sam dirigentici da ide sa odgovorima malo brže. A mitropolit Amfilohije, primijetivši moju reakciju, ne okrećući glavu prema meni, onako u molitvenom stavu odjednom reče: „Polako, Branko, žuri li ti se to u carstvo zemaljsko?“

U svom čovjekoljublju mitropolit Amfilohije se nadao za sadašnjeg predsjednika države Mila Đukanovića da će se u jednom momentu vratiti vjeri i svojim korijenima.

„Nakon službe u manastiru Duga, mitropolit u opuštenoj atmosferi i uz kafu glasno reče: „Čovječe božiji, ima onaj Đukanović darova“, a meni đavo ne dade mira, pa izgovorih: „Ima vladiko, ali pogrešno usmjerenih. Sve to je izazvalo smijeh.

Bilo je i drugih duhovitih situacija.

„Sjećam se kada je gradonačelnik Podgorice Zoran Knežević jednom prilikom na sastanku u manastiru Ždrebaonik ponudio mitropolitu Amfilohiju da se učlani u DPS, kada mu je mitropolit odgovorio: „Čovječe, pa meni je mala vasiona, a ne tvoj mali DPS!“

Tapušković podsjeća da su se sveštenici ponekad ljutili što mitropolit Amfilohije više pažnje poklanjao običnom čoveku, verniku, negoli njima. Ali im je vladika uvijek znao odgovoriti: „Sačekajte vi, bitniji mi je narod.“

„Imao je Amfilohije jednu mjeru čovekoljublja, strpljenja za svakoga. Govorio bi: „Ajde, blago meni, ajde, dobri moj, pa da se popravljamo.“

Najteži trenutak u njegovom životu – kad je Crna Gora priznala lažnu državu Kosovo

Najteži trenutak u njegovom životu bio je kada je Crna Gora priznala lažnu državu Kosovo.

„Nije mogao da prihvati da se njegova Crna Gora, koja je živjela i disala Kosovom, odriče svete srpske zemlje. Onda je došao i nakaradni zakon o slobodi vjeroispovesti, prijetnja da će svetinje biti otete. Uslijedili su besani dani i noći – i kako dalje? Ali desile su se litije. Ni mitropolit Amfilohije, a ni mi sveštenici nismo mogli da sanjamo da će narod na takav veličanstven način odreagovati na odbranu svetinja. Ono je zaista bilo čudo Božije. Sjećam se, narod se u noći izglasavanja zakona skupio na mostu, pa kod hrama. Nema šta, riješili smo da idemo da svjedočimo Hrista, a hoćemo li postradati, niko u tom času nije znao. I sve je prošlo u savršenom miru. Jesu postradali poslanici Demokratskog fronta, ali to je njihov doprinos opštoj borbi“, dodaje sveštenik Tapušković.

Pred kraj ovozemaljskog života mitropolit je na izborima 2020. izašao da glasa – da još jednom odbrani svetinje. Prvi put je glasao na referendumu 1992. godine za očuvanje savezne države, i prije dvije godine drugi put. I oba puta je pobijedio. U mnogim dešavanjima koja su potresala Crnu Goru najteže su mu padala ona u prijestonom gradu.

„Bolna rana bilo mu je Cetinje i Cetinjani. Ali, nadao se da će se Cetinjani popraviti. Forsirao ih je možda više nadajući se da će ih pridobiti. Ljutili smo se na njega, jer nije samo Cetinje Crna Gora, ima i drugih krajeva“, dodaje otac Branko. „Prilikom njegovog ustoličenja sjećam se proročkih riječi Matije Bećkovića – „Sveti Petar Cetinjski je postao svet zato što je zaludu izmirivao zavađena crogorska plemena. I ovaj ima dobre šanse“.

Mitropolit Amfilohije usnuo je 30. oktobra 2020. godine, uoči praznika Svetog Petra Cetinjskog. Po sopstvenoj želji, sahranjen je u kripti Sabornog hrama u Podgorici 1. novembra, a svetu liturgiju služio je patrijarh srpski Irinej. Protojerej-stavrofor Dragan Mitrović, starješina hrama, vajar i autor gotovo svih ornamentika na Sabornoj crkvi, planirao je da uradi jedan sarkofag. Međutim mitropolit je želio da to bude skroman monaški grob i sve troškove lično je platio od svoje penzije.

Zdravstveno stanje mitropolita naglo se pogoršalo početkom oktobra kao posljedica obostrane difuzne upale pluća koja je bila uzrokovana virusom korona, iako je mitropolit bio negativan na koronu desetak dana. Upokojio se a da sabrani oko njega nisu znali kad, iako su ga pažljivo gledali. Nije bilo uzdaha, niti grča na njegovom licu. Odlepršao je Gospodu kao ptica…

SLIČAN NJEGOŠU

Među onima koji obilaze konačište mitropolita Amfilohija je i književnik Milutin Mićović, brat vladike Joanikija.

„Zaborav je prirodna nesreća, kako čoveka pojedinca, tako i naroda. Ali ima leka i od zaborava. To su ljudi, obdareni božanskom lučom, koja obasjava čovekov tamni prostor bića. Takav stvaralački duh u našem narodu i našoj kulturi bio je Njegoš. Takav ili vrlo sličan čovjek bio je i mitropolit Amfilohije, nasljednik Njegoša. I on je bio nosilac božanske luče koja je obasjavala njegovu ličnost, ali i jamu narodnog zaborava. Dvije su godine otkad je otišao između nas, ali isto tako osećamo da je nekim drugim životom prisutan u našem realnom životu – kaže Mićović.

UNA OBILAZI ĐEDA

KUMČE i miljenik Amfilohija, malena Una Rajović (10) sledi mitropolitov put. Ona je jedna od najmlađih junaka litija, koja je sa Đedom sa visokopodignutom ikonom Majke Božije u rukama koračala ka jednom cilju – odbrani svetinja.

– Una obilazi mitropolitov grob, ide na službe i svojim drugarima sa radošću recituje pesme blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija – kaže za „Novosti“ njen otac Petar Rajović.

(Veliša Kadić/Novosti)