NAD MURINOM MUK

Piše Emilo Labudović

O tome na Ja(d)vnom nije bilo ni riječi, a trebalo je. Trebalo je makar kao crtica, tek toliko da se zna da nije zaboravljeno. A ne bi smjelo da bude zaboravljeno jer zaborav je smrtni grijeh, i od smrti gori. Ali, Raonić i njegovi ili ne pamte ili ne smiju da se sjećaju. Da je nešto drugo, vjerovatno bi se sjetili. Kao što se uvijek sjete Srebrenice, dan prije i dan poslije. A selektivno sjećanje je gore i od najgore laži. Ironija koja jednako ubija kao kuršumi, bombe i rakete. Ipak, izgleda da u ovom vremenu „sjećanje“ zavisi samo od toga ko su žrtve. Ako su srpske – nije obavezno, ma koliko ih bilo, i nije za poređenje sa sjećanjima na druge, izabrane i prenaglašene. Jer ništa ne smije makar ni sjenkom da dobaci do Srebrenice, nekad. Ili do Ukrajine danas. Žrtve vrijedne sjećanja, pijeteta i žaljenja su samo one koje su „izabrane“, sve druge su samo – kolateral. Makar se radilo i o djeci čija su ratna krivica, njena relativizacija i opravdanje najveći sarkazam obesčovječenog vremena u kojem živimo.

Danas su dvadeset i tri godine od kad je u Murini, seocetu koje pokušava na varoš da liči i koje je teško pronaći i na preciznijim mapama, ubijeno troje djece i troje odraslih mještana. Ali, šta je Murina u odnosu na Srebrenicu, Kijev, Buču, Marijupolj? Zato je i nema na vijestima, hronikama i najvećem broju portala. Sjećanje boli i iznova otvara nikad do kraja zacijeljenu ranu ali i od njega više boli zaborav. Nad Murinom je danas nebo bilo plavo kao Julijine oči, dan je bio nasmijan kao Oliverino lice a proljeće već najedralo kao Miroslavljeva tek pristasala snaga. Sve drugo je bilo obavijeno tugom, roditelji u nikad ne skinutoj crnini, ljudi okupljeni oko njihovog spomenika, Čakor, Visitor… Čak je i Lim, nabujao od snijega koji se topi sa okolnih planina, pod murinskim mostom stišao svoj bijes noseći svoju tugu niz tek olistalo Polimlje .

Danas je trebalo da bude dan sjećanja na ničim opravdani NATO zločin na Murini, ali je na Ja(d)vnom ostao u sjenci 66-tog dana rata u Ukrajini. Da je dan Srebrenice – sigurno ne bi. Danas je trebalo da u Murini budu oni koji predstavljaju Crnu Goru, ali prezauzeti premijer se oglasio samo putem Tvitera, želeći žrtvama i njihovim porodicama „da pronađu snagu u prevazilaženju bola i tuge koje nose“. A gdje se nalazi ta „snaga“, premijeru? Gdje je i u čemu lijek za neprospavane noći, jutra puna sivila, nedoigrane dječje igre, nedosanjane snove, nesazvane svatove? Ako te je mrzjelo da dođeš na Murinu, što makar ne napisa na Tviteru taj recept za „prevazilaženje“ „tuge sokaka rodnih“, kako bi te, da je živ, poučio Dušan Kostić. I, kad si već premijer, na duši ti kako i kakav, spada li i Murina u tvoj „resor odgovornosti“? Ili je i ona, kao prije nje Velika, Doli, cijela Piva, pa preko Bratunca, Prebilovaca, Jadovnog sve do Jasenovca, samo „nebesko pitanje“ „nebeskog naroda“ koje se tebe, tako praktičnog i prizemnog, uopšte ne dotiče?

Na Murini danas nije bilo ni novopečenog minista vojnog, onog radoznalog Raška Konjevića, a Murina je, kako god da okrenete, i „vojno pitanje“. Pitanje koje više od dvije decenije čeka na odgovor. Radoznali Raško koji se u poslednje vrijeme istakao postavljanjem pitanja na sve strane, kao da u ničemu nije ni luk jeo, ni luk mirisao, morao bi da Murini Murinjanima, a i svima nama, objasni zašto? Zašto se mjesto, koje ni u primisli, čak ni u virtuelnoj ratnoj igrici, ni po čemu nije moglo biti relevantan vojni cilj, našlo na meti francuskih „miraža“ koji su, zbog konfiguracije terena, morali da izvedu prilično komplikovan nalet da bi raketirali most? Šta je i kome NATO ovim zločinom htio da poruči, koga i za šta da kazni? Jer, Murina, očigledno, nije bila usputni cilj, mjesto nad kojim se praznio ubistveni tovar neisporučen ciljevima na Kosovu već vrlo precizno planiran i razrađen vojni zadatak? Radoznali Raško, kao i oni prije i oni koji će doći poslije njega (mandat će mu trajati kao i mačji svatovi) dužan je taj odgovor Murini i Crnoj Gori. Ne toliko zbog toga što bi on pružio neku utjehu koliko zbog dostojanstva, državnog prije svega. Ako ne zna, neka pita svoje nove partnere i pokrovitelje, onog Stoltenberga i družinu oko njega, pod uslovom da smije. Ili neka mu ga makar, uz popodnevni čaj, šapnu gospođe Karen i DŽudi.
Odgovor na to pitanje Raško bi trebalo da proslijedi i kolegi iz resora za obrazovanje jer o Murini u udžbenicima za crnogorske škole jedva da ima i riječi. Današnji školarci iz Crne Gore su, tokom jedne ankete o zločinima građanskog rata u bivšoj SFRJ, pokazali da jedino o čemu su nešto znali bio je onaj u Srebrenici. Murinu niko nije ni pomenuo. Zato danas, teška srca ali sa osjećajem apsolutne potrebe, skidam šešir pred stavom nevladine CGO i njihovom primjedbom u vezi sa mjestom Murine u kulturi sjećanja ovovremene Crne Gore, mjestom kojeg uopšte nema. Kaoo da Murine i njenih rana nikad nije ni bilo ili kao da nije u Crnoj Gori.

Nad Murinom je danas vladao muk. Muk tuge i dostojanstva, muk teške optužbe i pitanja: zašto? A muk o Murini nad Crnom Gorom traje sve ove dane i godine, muk stida i slugeranjskog podvorenja, podaničkog klečanja i ćutanja. Sa Visitora je sijalo sunce, ali sjenke nad Murinom nikako da se raziđu, nebo je bilo vedro ali sumrak traje evo već dvadeset i tri. Dokle??? pitanje je koje toliko dugo ćute Murina, tri nevine dječje humke i most koji, mada obnovljen, još uvijek boluje od rana nanesenih precizno navođenim NATO bombama. I sve na Murini i oko nje i danas boluje od zaborava kojim bi da je pokriju i sklone negdje u zapećak istorije.

A ko zaboravi, neka ga Bog zaboravi. Amin!!!