„Nacionalist“: Milo izdaje prijatelje

Jedan od lažnih mitova koji su Milove službe i podanici, pedantno i u kontinuitetu, širili o njemu bio je da on „čuva prijatelje, te da je spreman da zbog koristi prijatelja žrtvuje, ili zapostavi, sopstvene interese“.

Naravno, kao i mnoge druge laži o njemu stvarane decenijama u cilju uzdizanja njegove moralne „veličine“, odnosno izgradnje njegovog lika kao „zaštitnika vrline i čojstva“, i ova je vremenom bivala sve više „pročitana“, postavši na kraju ništa više do dnevno fabrikovana neistina u koju malo ko vjeruje.

Posljednji živi primjer Milove izdaje prijatelja je slučaj Duška Markovića. Ta vrsta zloupotrebe ljudi, svojstvena tzv. političkim kanibalima, koji sopstveno političko preživljavanje plaćaju glavom svojih najbližih saradnika (o istoriji Milovih izdaja tek će se pisati – napomena autora), kod njega je do te mjere usavršena vještina da žrtve i ne pomišljaju da je kraj blizu. U tu svrhu on je vanredno sposoban da stvori posebnu atmosferu najbliže političke i lične „intime“ kojom svoje žrtve „anestezira“.

Tako je Duško Marković bio na čelu vlade zadužen da formuliše i sprovede Milov „zakon protiv svetinja“. Iako je poznato da se lično plašio takvog poteza, zakon je poslušno predložio.

Događanjem demokratije litija Marković je pokušao da pronađe neku vrstu kompromisa sa vladikom Amfilohijem, ali je u tome spriječen direktnim Milovim miješanjem. Potom je došao avgust i poraz Milove list na izborima, poraz od naroda za koji je Marković platio najvišu cijenu – pao je kao premijer, dok je istinski tvorac zakona, Milo Đukanović, nastavio da zavarava svoje partijske sledbenike, ali i javnost, da će kao predsjednik Crnogoraca moći da spriječi „uvezenu kolonijalnu vlast“. Pri tom, sve vrijeme Milo je isključivo razmišljao kako da kohabitaciju iskoristi da sebe i svoju familiju zaštiti od krivičnog progona.

I dok je Marković, sa patetično uzdignuta dva prsta, branio Milov zakon, čvrsto vjerujući da će ga braniti i sam tvorac i inicijator sve te represivne histerije prema Crkvi, Milo je, ledeno miran, potpisao drugi zakon kojim se poništava zakon prethodne vlade. Ista Milova ruka potpisala je oba zakona – prvi, koji je sam nametnuo, i drugi, koji je voljom naroda njegov zakon proglasio nevažećim. Svi bolji poznavaoci njegove psihologije znali su da će on to uraditi, jer on je sebi važniji od svih zakona, crkava, vlasti, a naročito prijatelja.

Zbog toga što je bio lojalan kao prijatelj svom predsjedniku Marković je prvi kažnjen na nedavnom kongresu. Kažnjen je kao „stari kadar“, iako je Milo mnogo stariji u politici, kao i na čelu partije. Marković je platio kaznu zato što je lista DPS (sa Milovim imenom, a ne njegovim) izgubila izbore, pri čemu je naivno povjerovao da će se oba povući na kongresu. Milo je i ovoga puta odigrao svoj „lažnjak“, plebiscitarni trik u kome on mora da ostane lider „protivno svojoj volji, a zbog jedinstva članstva“.

Poslije svega, red je da se Duško Marković, ali i cjelokupna javnost, prisjete davno izrečene mudrosti koja kaže da je „obrazovan onaj čovjek koji ima obraz“. Ima li išta tačnije.

(Nacionalist)