„Nacionalist“: Haos u Milovom timu

Dok si na vrhu svi su uz tebe, posebno tvoji. Kada izgubiš, kao Milo u avgustu od naroda, onda se svi okreću prema novom pobjedniku. Novo je novo, a staro se gubi u sjećanju, pa brzo ispari i nestane. Milove muke su dodatne, otežavajuće i nerješive. Taj novi, „evropski tim“ DPS, koji je zamijenio dosadašnji (valjda) „ruralno-provincijalni DPS“, na čelu sa bivšim ministrom poljoprivrede u Nikšiću, sav je podijeljen i daleko je od željenog jedinstva. U stvari, on je sve više „bolestan“ i „liječi se“ bez jasne terapije i nepodjeljenog autoriteta na vrhu. Svi su u nekoj „grupi“, svako traži „svoje“, ljut na „one druge“, dok ih sa prezirom gleda.

Zvanično, svi se bore za pobjedu, iako je svima jasno koliko je to nemoguće i fantazmagorično. Mladi ne žele stare, a stari žele poraz mladih. Da, takvo je trenutno raspoloženje u Milovom DPS. Ako mladi izgube, moglo bi to malo da vrati osjećaj skupo plaćenog samozadovoljstva o sopstvenoj važnosti starih. Međutim, ni mladi nemaju ništa protiv poraza Milovog DPS u Nikšiću, iako glumataju njegove nove „vitezove crnogorstva latiničnog potpisa“. Poraz će u Nikšiću biti ne njihov, nego starih, jer on će biti samo posledica tragične politike starih, koji već više od trideset godina drže Nikšić zarobljen u kavezu jevtinih obećanja, uključujući i Mila, naravno. Ali i njega su stari „obmanjivali“, a on im je „naivno“ i „slijepo“ vjerovao, Dušku, i Simoviću, pa Branu, a i Tarzanu, te Nuhodžiću i Boškoviću. I zato ih je smijenio, ili prividno ostavio u životu partijskih marginalija. Kakvo opravdanje!

Ali, poraz Milovog DPS neće biti poraz mladih, a ni Nikšić neće izgubiti jer će pobijediti budućnost. I to je dobro. Mladi imaju važnijeg posla od prihvatanja krivice za poraz. Potrebno je da konačno osvoje svoju partiju i da je učine instrumentom njihove biološke moći ili psiholoških aspiracija. Neophodno je da ostvare uticaj tamo gdje su oduvijek željeli, i da se onda Milu zahvale, jer on je iz prošlog vremena, a budućnost je već tu. Zato se oni spremaju za nove izbore, jer ovi u Nikšiću su „uigravanje poraza“, ili navikavanja na konstantan pad podrške među građanima. Na prvi pogled paradoksalno, ali to je ono što mladi negde skriveno i priželjkuju – rast koalicionog kapaciteta partije. Ovo sada sa socijaldemokratama, komitama i liberalima je samozavaravanje. Tu su sve isti u različitim ulogama. Bolje imati manje ali da si tražen, nego imati puno, ali suštinski nedovoljno, a niko te ne želi. U tome je racionalni rezon za budućnost, rezon puno realniji i jači od ovog Dritanovog. Ali, mladi nisu protiv njega, oni od njega uče. Uče na njegovom iskustvu, jer mladi sve percepuju brže i praktičnije od starih.

Zato mladima pripada budućnost u Milovom DPS, baš kao što Nikšiću pripada demokratija koja dolazi. A Milo i njegovi se već navikavaju na promjene, i na budućnost.

(Nacionalist)