NA ZAPADU NIŠTA NOVO, NA ISTOKU SE I DALJE SUNCE RAĐA

Piše Perica Đaković

Dakle, 7. jul bio je datum koji su svi pravoslavni vjernici obilježavali kao Ivanjdan, to jest datum kad je rođen Sveti Jovan Krstitelj , da bi srpski komunisti taj datum od 1945. obilježavali kao Dan ustanka naroda Srbije, da bi se samo dva dana ranije, ovog 5. jula (srpnja) Hrvati odlučili da na Zagrebačkom hipodromu naprave „koncert“ za Ginisa svog nacionalnog heroja Tompsona. Dakle, početak vrelih julskih dana donosi nam tri različite priče i povoda za obilježavanje.

Onaj prvi najstariji datum, taj sedmi juli kada je rođen Sveti Jovan, poznatiji kao Preteča zato što je rođen prije Hrista, kao Krstitelj i zato što je pored drugih baš on krstio Hrista u rijeci Jordan. Na dan njegovog rođenja kažu da se sunce rađa toga jutra i igra na nebu. Koliki je to praznik za pravoslavni narod najbolje govori podatak da Crkva slavi tri sveta začeća: Bogorodice, Hrista i Jovana Preteče, posljednjeg velikog proroka.
Da bi doskočili vjerujućem narodu, srpski komunisti su baš 7. jul proglasili za Dan ustanka koji je poslije 45-te proglašen za državni praznik i proslavljao se sve do 2001. godine. Za neupućene, toga dana je u Beloj Crkvi kod Krupnja, u zapadnoj Srbiji, na seoskom vašaru Žikica Jovanović Španac ubio dva žandarma. Priča kaže da su se jedan žandarm i Žikica zagledali u prelijepu djevojku, koja nije ni znala da će postati dio istorije odlučivši se da oko baci na zgodnog žandarma a ne na Žikicu, u kojem je proradila ljubomora i mladalačka krv te pucnjima presudi ljubavnom konkurentu i tako se upisa u istoriju partizanskog pokreta u Srba, što su komunisti promovisali kao Dan ustanka iako je u međusobnom obračunu prolivena srpska krv!

Da li je za ove julske priče znao Marko, ne onaj Kraljević, već Marko Perković poznatiji kao „Tompson, za dom spreman“, sumnjam, ali se on i njegov tim vjerovatno konsultujući i određene političke krugove, a možda i vještačku inteligenciju, odlučio da pretekne ovaj 7. jul za koji dan i izabere 5. jul za datum svog, pokazaće se kod Hrvata, istorijskog koncerta. U svakom slučaju, taj njegov koncert pobudio je toliko interesovanje da je na Zagrebačkom hipodromu okupio ni manje ni više nego, zvanično kažu, 504 hiljade posjetilaca i tako bez dileme obezbijedio sebi i Hrvatima mjesto kod Ginisa. U muzički kvalitet koncerta ne bih ulazio, kao ni u ocjenu svih dešavanja na njemu, jer svaki pojedinac ima pravo da donese svoj sud i ja ga ostavljam njemu da sudi. Ono što bih ja rekao, a pokazalo se kao i u slučaju da sunce i dalje od Preteče na ovamo izlazi na istoku, a da na zapadu nema ništa novo. Koliko god su Tompsona neki osuđivali prije hipodroma na njegovo veličanje ustaštva i sijanje mržnje, kroz pjesme, prema Srbima u „lijepoj njihovoj“, pokazalo se da se svaki sedmi Hrvat se odazvao pozivu i došao na hipodrom da na Markov poziv „Za dom“ glasno odgovori „spremni“, i tako jasno pokaže Evropi i svijetu svoj stav, ne odričući se ustaškog pokliča iz vremena zloglasne NDH. Dakle, nije bilo nimalo slučajno kada se, uz dužni respekt na sportski uspjeh, nogometna reprezentacija Hrvatske odlučila da pored svih, navodnih, upozorenja od svog političkog vrha zatražila da ih baš Marko dočeka kod „Bana“. Šta o Tompsonu misli zvanični hrvatski politički vrh najbolje je pokazao premijer Plenković koji je sa porodicom lično došao da pozdravi svoga Marka uoči koncerta.

Dileme nema, sve je jasno i naravno legitimno, a nama ostaje da im zavidimo na njihovom političkom i nacionalnom jedinstvu, jer oni kada je u pitanju Hrvatska zaboravljaju na sva svoja politička trvenja i razmimoilaženja i svi u glas su jedno, za razliku od nas koji nikad da se naučimo pameti i iz prošlosti izvučemo pouke. Mi i dalje ostajemo kod one narodne „nek komšiji crkne krava“, mi se nikad iskreno nećemo obradovati uspjehu nekog iz naše sredine jer ne shvatamo da ako je njemu dobro nama ne može biti ništa lošije. Eto i potonji primjer, podjelismo se oko 13-to julske nagrade koja bi trebalo da bude najveće priznanje u državi. Podjelismo se oko ne bih rekao Crnogoraca i Srba, neko oko milogoraca jer zaboravljamo da Mitropolit Amfilohije nikada nije razdvajao svoje crnogorstvo i srpstvo, i kada su ga mnogi kamenovali on im je praštao i pozivao na bratsko pomirenje.

Okrenimo se samo iza sebe, bacimo pogled na onu stariju istoriju od Karađorđa, Miloša, kralja Nikole, mojkovačkih junaka, pa do ovih najnovijih do slanja predsjednika, generala i oficira koji su u „Milosrdnom anđelu“ ili ti bombardovanju SR Jugoslavije odbranili zemlju od NATO-a i poslali ih u Hag. Bacimo pogled i do posljednjih nam bratskih razilaženja i porodičnih i kumovskih veza zbog trunka trenutne vlasti i fotelja, kako u Crnoj Gori tako i u susjednoj nam Srbiji. Zar mi nismo narod koji se odriče svojih najvećih, poput Njegoša, koji svojoj djeci zabranjuje da uče Desanku, uz maltene stid izgovaramo imena svojih velikana sa kojima bi se Amerikanci ponosili, Pupina, Tesle, Milankovića, đenerala Blaža Boškovića, serdara Janka Vukotića… Da, i onda nam je neko drugi kriv, dok mi zaboravljamo da se sunce i dalje rađa na istoku, a da na zapadu ništa novo nema, pa zar to ne pokazuje Evropa kojoj stremimo a koja je ostala nijema, a ne zatečena, ako u slučaju „akcije Oluja“ i najvećeg progona jednog naroda i na posljednja zagrebačka hipodromska dešavanja. Nikako da se naučimo onoj iz Njegoševog Gorskog vijenaca čuvenoj kletvi serdara Vukote koji poziva na jedinstvo i slogu „U pamet se braćo!“. Mi ćemo i dalje misliti da su jabuke iz tuđeg dvorišta ljepše i bolje nego ove naše.

Dakle, u pamet se braćo Crnogorci. Ujedinimo se bar u onome što Crnu Goru gura naprijed, a ne da opet upadamo u neke „Stege“ pa se ponovo podjelismo između Crnogoraca i Srba i oko Trinaestojulske nagrade, koja nije odavno ono što bi trebalo da bude. U prvom planu ponos dobitniku a ne interes i nekakva penzija. Čojstvo i obraz Marka Miljanova odavno izgleda ne stanuje ovdje u ovoj i ovakvoj Gori Crnoj.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)