Na kraju kalendara: Srbima mućak ili od Zdravka do vladike Irineja!

Piše: Ivan Milošević

Kada dođe dan da se stavi tačka na 365 dana i kada se kalendarski točak vrati na početak, pokrene se talas željoteka. Sve što smo željeli lani u ovo doba, poželimo i danas, iako znamo da od toga ništa biti neće. Ipak, novogodišnja iluzija ima svoju mističnu snagu i obnovu i iako se stalno pokaže zaludnom, sa godinama jača ili barem ostane ista!

A lani u ovo doba, Srbi u Crnoj Gori, nakon 30 godina bili su u prilici da od nastupajuće godine očekuju boljitak, kako politički, tako i ekonomski, a ponajviše duhovni. Izabrana je nova vpada, DPS je smijenjen sa vlasti, na čelo vlade došao je čovjek koga je podržala crkva i od koga se očekivalo da sa ovdašnjih Srba skine prokletstvo stalnog remetilačkog faktora i averzije manjinskih naroda prema tobožnjim veljesrpskim zločinima! Očekivalo se da prestane diplomatska negativna ofanziva prema Srbiji i Rusiji i zamah pravde i kazne za DPS lopovluk i trodecenijsku otimačinu svega i svačega. Očekivalo se da konačno bude jasno svima da Srbi nijesu dođoši u Crnu Goru, da ovdje žive od kada Crna Gora pamti za sebe i da su crnogorsku državu zapravo formirali i kroz vjekove branili i ginuli za nju! Očekivala se renesansa Srpstva, naravno ne ona vulgarna i komunističkog tipa, nego kulturna obnova crnogorske (ne)svijesti da su Srbi njen neodvojivi dio i da su zapravo grane istoga stabla. Očekivalo se da se konačno i Srpstvo u Crnoj Gori kao samostalna ideologija uvaži kao što se uvažava albanstvo, hrvatstvo i nesrećno bošnjaštvo!

I nakon 365 dana šta se desilo? Srbi su dobili jedan veliki mućak, jednu mješavinu svega, svačega i ničega i opet su tamo gdje su i ranije bili! Istina, ukinut je zakon preko kojega je DPS želio da prisvoji crkve, ali ostalo o čemu su Srbi sanjali decenijama, nije ni započeto. Srbi su dobili na tacni političku čorbu bez mirisa i ukusa, pecivo bez tijesta i kvasca, trpezarijski sto bez svoje stolice i osjećaju se taman kao onaj pomenuti mućak. Svi od njih bježe, zatvaraju noseve i oči, sklapaju uši i mole boga da ne kopaju tikve sa Srbima, kako im se ne bi obile o glavu! Opet su Srbi ostavljeni na ledini, u pustinji bez oaze, pa se snalaze kako znaju i umiju. A doveli su na vlast čovjeka koji je trebalo da to promijeni i Srbe uvede u zvanične tokove Crne Gore, kao jednu od njenih glavnih nacionalnih struja i njen neraskidivi dio. Ali, Srbi su dobili mućak!

Stoga neću da čestitam Srbima novu kalendarsku godinu. Ipak, hoću svakom Srbinu i ostalima u Crnoj Gori da poželim da su zdravi i da se ne plaše i žive u strahu, kao što u kolumni piše Mirjana Bobić – Mojsilović. Živjeti se mora, a kakav je to život u strahu i je li to život? Ne bojte se i biće bolje, barem nama samima i našim najbližim. Ovima što vedre i oblače Crnom Gorom neka je Bog u pomoć, jer su kod Srba izgubili sve kredite. A imali su ih prije godinu podosta!