NA ČIJA TO VRATA KUCAJU AMERI?
Piše: Perica Đaković
Laici bi rekli iznenada, a neki koji misle ili žele da drugi misle da su u toku svih velikih zbivanja su navodno znali da će Amerika uvesti sankcije dvojici nikšićkih biznismena Daki i Branu.
Za taj nikšićki dvojac su mnogi sve skoro znali, mislim tu na običan svijet, a u stvari oni koji je trebalo da znaju u Crnoj Gori su držali povez na očima. Jedan je bio kažu blizak „gospodaru“, a dobro upućeni kažu čak i jači od njega. Drugi nije baš bio miljenik glavnog gazde, sjećamo se da je čak bio u zatvoru, i ako je bio ministar susjedne nam pokrajine Hercegovine (sigurno ne zato što se divio Trebišnjici, Leotaru i hercegovačkom vinu) da bi ga u posljednjim danima svog predsjednikovanja abolirao, njegov kum, tada odlazeći predsjednik Bulatović.
Oba su važila, ili se predstvljala za biznismene za koje niko od vlasti nije se upitao, ili nije smio, kako su došli do svog prvog miliona. Pa zar je to u biznisu uopšte bitno, zar Duško Knežević nije nacrtao kako je „gospodar“ došao do svog prvog miliona, i šta bi, ništa, tresla se gora, malo se preznojavali na prvom pressu, a rodio se miš, a Duško završio u izgnanstvu. Ovaj nikšićki-Budvanin je uglavnom izbjegavao javnost, htio je da bude što manje uočljiv, možda lično, ali ne po građevinama iza kojih stoji u metropoli turizma. Ovaj drugi nikšićki-beograđanin nije bježao od medija, izgradio je veliki hram na Goliji i tako se približio crkvenim krugovima i pretpostavlja se da je bio ključni čovjek koji je blaženopočivšem Mitropolitu doveo premijera 42. vlade.
Govoreći tada, dobro se sjećam da biznis sa cigaretama ne treba prekidati, već da država izabere povjerljive ljude koji će to nastaviti da rade. Na ovu temu moglo bi se još dugo i naširoko pričati. Ali sankcije koje su im Amerikanci uveli, lično mislim da ovaj dvojac neće teško pogoditi. To što neće vidjeti Diznilend teško će ih pogoditi. Ne znam da li su namjeravali da traže vize za Njujork i karte za prekookeanski let, ali mislim da nisu naivno i skrštenih ruku dočekali ni najavljenu imovinsku blokadu. Pretpostavljam da su imovinu ipak sklonili na sigurno mjesto, jer nisu oni amateri, zanat su ispekli još u nekim organima i službama.
Pitanje je na čija vrata ovim sankcijma Amerikanci ustvari kucaju. Kome je upućena glavna poruka, i da li ustvari ima nedodirljivih i zaslužnih pojedinaca? Kada su Amerikanci u pitanju, a istorija nas dobro podučava, oni ne vole baš do kraja svoje „miljenike“. Evo da se prisjetimo samo nekih… Zar Milošević nije bio njihov igrač, čovjek mira kako su ga sami nazivali poslije Dejtona. Tada su mu vrata bila širom otvorena, ali to nije dugo trajalo, došlo je Kosovo, bombardovanje, Kumanovske mirne kapitulacije i onda Dedinjsko hapšenje. Izabran je Vidovdan, jedan od najvećih praznika Srba, za isporuku u Hag. Sjetimo se doktora Dabića, tj predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića. Zar mu Amerikanci, odnosno Holbruk, nisu garantovali imunitet, miran i siguran kraj samo je bilo potrebno da siđe sa predsjedničke stolice, izađe iz politike i uživa u penziji. Čovjek povjerovao, uradio, i…? Naravno, kao Milošević završio u Hagu, ali za razliku od njega koji nije osuđen jer su ga pustili da umre, on je dobio doživotnu robiju. Pa zar Koštunica nije bio američki čovjek, pa oni ga tipovali, protežirali, izabrali, i onda penzionisali. I moglo bi se tako nabrajati, ne samo u našoj regiji već širom svijeta.
Ovom prilikom, slučajno, treba se prisjetiti dva posljednja teksta Vilijema Montgomerija, američkog ambasadora u penziji, šta su sve znali i dozvoljavali Đukanoviću i njegovoj mladoj državi za uzvrat njegovog uvođenja Crne Gore u Nato, priznanja Kosova i ko zna šta je još tu bilo. Iako je on najviše radio sa Rusima, nikad Đukanovića nisu proglasili ruskim igračem.
Zato se i pitam, ove poslednje sankcije, hapšenja njemu najbližh i najpovjerljivijih ljudi iz bezbjedonosnog sektora, na čija to zapravo vrata Amerika sada kuca.
Za pouku ima ona stara poslovica: čuvaj se Dajanaca i kada darove nose.