Na Cetinju vlast sprovodi „aparthejd“ prema davno poginulim iz 1919.

Piše: Jovan B. Markuš

Radio Cetinje nas obavještava za Božić o sljedećem: Položeni vijenci na spomenik herojima Božićnog ustanka 1919. godine:

„Gradonačelnik Prijestonice Cetinje Nikola Đurašković, potpredsjednik SUBNOR-a Crne Gore Stevan Radunović i predsjednik UBNOR-a Cetinje Borislav Pravilović jutros su položili vijenac na spomenik herojima Božićnog ustanka iz 1919. godine u Bajicama. Polaganjem vijenca odata je počast učesnicima Božićnog ustanka, jednog od najznačajnijih događaja u novijoj crnogorskoj istoriji, koji predstavlja trajni simbol istrajnosti, hrabrosti i nepokolebljive borbe za očuvanje državnosti i identiteta Crne Gore.

Božićni ustanici su svojim djelima jasno pokazali da su pravo, čast i sloboda Crne Gore neraskidive vrijednosti, za koje se vrijedi boriti i koje se ne napuštaju ni onda kada borba nosi teške posljedice i zahtijeva veliku ličnu žrtvu – objavljeno je sajtu Prijestonice Cetinje”.

Zločin bez kazne

Istorijsko pomirenje ne možemo postići dok se na civilizovan način ne sahrane i obilježe grobnice nastradalih u ratovima i bratskom satiranju tokom 20. vijeka.

Iz opšteljudskih razloga trebalo bi izvršiti ekshumaciju i sahranu zemnih ostataka, obilježiti grobnice i groblja zaštititi, bez obzira o kojoj se naciji, vjeri i ideologiji radi.

Ispred Biljarde, na Ćipuru, nalaze se zemni ostaci 30 omladinaca poginulih u bratskom sukobu na Božić 1919. godine.

Poslije Drugog svjetskog rata grobnica sa obeliskom nije obnovljena, ali je sve do prije nekoliko godina bila lako uočljiva uzdignuta zatravnjena humka ispod koje se nalazi betonska masovna grobnica sa zemnim ostacima 30 mladih ljudi iz raznih krajeva Crne Gore, koji su živote položili za ujedinjenje sa ostalom južnoslovenskom braćom.

Valjda da bi dokazala svoju „pravovjernost današnja vlast je napravila hodnu stazu po kostima 30 mladih ljudi i pored našeg upozorenja da to ne čini.

Imena i prezimena svih sahranjenih u zajedničkoj grobnici nad kojom se do 1941. godine nalazio obelisk su poznata i svi oni imaju rođake i bratstvenike, koji nažalost, do danas, nijesu pokrenuli postupak kod nadležnih vlasti da se dostojno obilježi masovna grobnica. Početkom devedesetih godina kada su održani prvi višestranački izbori nakon 50 godina, kada smo pomislili da se vrijeme demokratije vraća, neki ljudi su pokrenuli ova pitanja misleći da bi se naslijeđeni antagonizmi mogli prevazići.

Međutim, takve ideje tadašnja vlast je dočekala „na nož“, odbijajući pomisao da se pruži ruka bratskog pomirenja i civilizovano izvrši sveti čin sahrane i obilježavanje bezimenih grobnica. U vremenu dok se pravila hodna staza da bi se sakrila masovna grobnica ispred Biljarde na drugom kraju grada Cetinja u Bajicama se uz državne počasti otkriva spomenik obelisk učesnicima Božićne pobune iz 1919. godine uz prisustvo Udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata i antifašista Cetinja. Valjda bi Udruženje antifašista trebalo da se zalaže da se obnovi zajednička grobnica koju su upravo fašisti srušili, a ne da se bavi obilježavanjem Božićne pobune iz 1919, koja nema ama baš nikakve veze sa njegovanjem sjećanja na Drugi svjetski rat (1941–45).

Pokušaj promjene bića Crne Gore

Kraljevinu Crnu Goru, samo po imenu, pokušali su da obnove fašisti i crnogorski separatisti 1941. godine. Poslije okupacije Kraljevine Jugoslavije 1941. godine slijedilo je njeno razbijanje stvaranjem novih država pod protektoratom nacističke Njemačke, fašističke Italije i njihovih saveznika na Balkanu. Okupacijom Crne Gore počelo je njeno komadanje, a crnogorski separatisti prema tuđim i davno projektovanim planovima, zajedno sa fašistima, krenuli su u promjenu bića Crne Gore. Propagirajući narodonosnu individualnost najavili su nacionalno oslobodilačku eru.

Počeli su da se pozivaju na hiljadugodišnju kulturu i državnu nezavisnost ističući da imaju „svoju književnost, svoj jezik, svoju vjeru i svoju umjetnost, a takođe da imaju „svoje genije, svoje simbole i svetinje, svoju zastavu i svoje narodno ime“. Tvrdili su da se etnički formirao posebni „Crnogorski narod“, propagirajući, importovanu i staru teoriju, da Crnogorci nijesu Srbi, nego da su nastali stapanjem Dukljana i Ilira…

Uslijedila je naredba o zabrani postojećih udžbenika u svim osnovnim i srednjim školama. Poslije ove došla je naredba Visokog komesara za Crnu Goru o novim nastavnim programima. Srpski jezik, koji je bio zvanični jezik u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, preimenovan je u crnogorski, a list „Zeta“ počeo je da objavljuje italijansko-crnogorski rječnik uz napomenu: „Svaki naš čitalac, ako bude redovno pratio ovaj rječnik moći će za vrlo kratko vrijeme naučiti kako se govori, čita i piše italijanski i crnogorski“.

Ekspresno protjeran

Pored jezika preimenovali su i ulice. Tako su na Cetinju preimenovali Njegoševu ulicu, pod obrazloženjem da joj vraćaju staro ime. Maj 1941. godine je za crnogorske separatiste bio značajan mjesec tako da su čak preimenovali i staru crnogorsku narodnu pjesmu „Oj, junaštva svijetla zoro“ u „Oj, prekrasna majska zoro“. U čast majskog dolaska ratnog zločinca Sekule Drljevića, iz ustaške ND Hrvatske u okupiranu Crnu Goru, njihov list „Zeta“ je objavio da će „svim crnogorskim gradovima, selima i planinama odjeknuti glas tvoje pjesme: ‘Vječna naša Crna Goro…’“ koju su proglasili „himnom crnogorskog gorštaka“.

Za one koji su javno odbili da prihvate nacionalno preimenovanje Srba iz Crne Gore u neke nove „klonirane Crnogorce“ slijedile su kazne. Tako je bivši načelnik upravnog odjeljenja Zetske banovine i bivši sreski načelnik Vojislav Pekić rodom iz Drobnjaka (otac poznatog pisca Borislava Pekića) poslije izjave pred italijanskim vlastima da on ne priznaje takvo crnogorstvo i da se on tako ne osjeća, ekspresno protjeran iz Crne Gore. Radi disciplinovanja naroda da prihvati teorije o „novim Crnogorcima“, separatisti su pripremili spisak od 200 najviđenijih građana iz Crne Gore sa namjerom da ih ubiju kao poznate borce za srpsko nacionalno jedinstvo. Sve su ovo lako dokazive činjenice koje smo više puta saopštavali i do danas nijesu demantovane.

Potrebno je istinsko pomirenje

U Crnoj Gori je sahranjivanje okupatorskih njemačkih vojnika uz državne počasti od vlasti proglašeno kao civilizacijski čin. Tim povodom tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović izjavio je da je sahranjivanjem nekoliko desetina njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata Crna Gora ispunila svoju civilizacijsku obavezu.

Nije sporno da je etički sahraniti čovjeka, ali kako se može govoriti o ispunjavanju civilizacijskih obaveza Crne Gore ako je u prestonom gradu napravila pješačku stazu da bi sakrila masovnu grobnicu svoje djece?!

Trijumf kvazi vrijednosti nad dubljom istinom proizvelo je vrijeme koje je protivno istoriji i zdravom razumu. Politika nema pravo da piše istoriju, i ne može se govoriti o etičnosti i civilizovanosti sve dok postoji strah od grobova. U razumnom svijetu zemni ostaci i grobovi nigdje nijesu upropastili ni vlast ni državu. Ukoliko želimo naprijed, moramo napraviti korak u nama i pred našom savješću na putu očišćenja i prosvjetljenja od jednoumlja i mraka a nas samih od srama i stida pred budućim generacijama. Ukoliko se želi istinsko pomirenje, pored ekshumacije, sahrane i obilježavanja grobnica, treba podići prikladno spomen-obilježje svim palim za otadžbinu, što bi i simbolično trebalo da označi kraj međusobnim sukobima u Crnoj Gori.

Ne treba ništa izmišljati, već uzeti primjer Španije koja je to odavno uradila i za koju niko razuman ne može reći da je na manjem civilizacijskom nivou od Crne Gore.

Živote položili…

Imena i prezimena svih sahranjenih u zajedničkoj grobnici na Ćipuru ispred Biljarde nad kojom se do 1941. godine nalazio obelisk su poznata i oni su:

Mirko Vukotić, učenik gimnazije, sa Čevo;

Marko Gardašević, vojnik, sa Čevo;

Baćo Mrvaljević, vojnik sa Velestova;

Boško M. Grujičić, vojnik, sa Cetinja;

Đuro Prlja, vojnik, sa Ljubotinje;

Milutin V. Pejović, učitelj, iz Oraha;

Ivan B. Pejović, narednik, iz Oraha;

Dušan Đurišić, vojnik, iz Lješke nahije;

Marko A. Radusinović, vojnik, iz Lješke nahije;

Nikola P. Radusinović, vojnik, iz Lješke nahije;

Marko Vukčević, vojnik, iz Lješke nahije;

Stevan Vukčević, vojnik, iz Lješke nahije;

Jovan S. Vukčević, vojnik, iz Lješke nahije;

Blagota Đ. Vukčević, vojnik, iz Lješke nahije;

Marko Vukčević, vojnik, iz Lješke nahije;

Ilija Vukčević, student, iz Lješke nahije;

Boško P. Kažić, oficir, iz Lješke nahije;

Ivan Kažić, vojnik, iz Lješke nahije;

Petar Kažić, vojnik, iz Lješke nahije;

Đuro Radović, učenik gimnazije, iz Bjelopavlića;

Radojica Damjanović, kapetan, iz Bjelopavlića;

Boško Lakić, vojnik, iz Bjelopavlića;

Radisav Ivanović, vojnik, iz Kuča;

Savo Popović, vojnik, iz Kuča;

Radoňa Popović, učenik gimnazije, iz Kuča;

Radovan Božović, vojnik, iz Pipera;

Dušan Boljević, vojnik, iz Pipera;

Nikola Keković, vojnik, iz Bratonožića;

Mihailo Spaić, učenik gimnazije, iz Podgorice;

Marko Kralj, vojnik, iz Boke.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)