Muke po Drugoj familiji

Piše: o. Darko Đogo

Jedan od najboljih pokazatelja toksičnosti „crnogorskog“ javnog govora po sebi jeste nivo napadne mržnje koju sebi dozvoljavaju zatočnici „građanskog“ dijela crnogorske javnosti. Oni koji sami sebe i jedni druge i sav život svoj doživljavaju kao neprekidno uznošenje u slobodu ljudske misli, izbora i identiteta. Jer samo se njima – liberalnim (koliko i savez Slavka Perovića čiju mentalnu baštinu nastavljaju) može desiti da napišu paškvile poput jutrošnjeg uratka jednog od drugofamilijaških kumova – famoznog Željka Ivanovića.

Najprije, da podsjetimo sve čitaoce pomenute sramotne „poćernice“ za, kako ga sam naziva „adiminstratorom Mićovićem“, najprije na činjenice – iako on, kao i mnogi izgleda vjeruje u doba „post-činjenica“, gdje su tumačenja pretežnija od činjenica: mitropolija koja danas nosi naziv „crnogorsko-primorska“ jeste nasljednik svetosavske zetske mitropolije, koja je, opet, starija od prvog pomena „Crne Gore“, iz vremena kada se Đilasovsko klatno još nije klatilo nad nemanjićkim srpskim zemljama. I tu nema razgovora, ne možemo se, u stilu omiljenom u novijoj dukljanskoj istoriografiji, „dogovarati“ da li je tako ili nije. Jednu kulturu visoke moderne kakva je srpska upravo od postmodernističkog raspada povjerenja u istinu koje vlada u današnjoj na dukljanizmu zasnovanoj „crnogorskoj“ kulturi dijeli povjerenje u činjenice a ne u njihova tumačenja, natezanja, koketiranja sa konstrukcijama i lažima. Zato se ne razumijemo ne samo ekstremni dukljanisti već svi u građansko ruho obučeni „građanisti“: o tome ko je i šta je naša Crkva nema pregovora.

Jer mi zaista vjerujemo u načelo odvojenosti Crkve i države. Ne tražimo od bilo koga više nego što je drugima dato. Štaviše, smatramo nekulturnim ali i antiustavnim da se bilo ko brine kako će se vjekovna Crkva zvati i šta će biti. Tražimo da nas ostavite na miru – kako pošteni sekularisti i čine – da vjerujemo i budemo ono što smo već vjekovima. U društvu u kome niko nema pravo nikoga da tjera ni na šta – samo je „sekularno sveštenstvo“ izgleda ovlašteno da propisuje i crkvenom sveštenstvu šta se ima misliti i biti. Otuda i apsurd: jauk političarima „građanske“ orijentacije da disciplinuju jednu Crkvu i jednog nepokornog episkopa ne bi li se i dalje na premisama „crnogorskog“ građanskog nacionalizma gradilo ono što je Đukanović gradio varirajući između pozicija Željka Ivanovića i Slavka Perovića. Zato je jedini bolni jauk „Vijesti“ onaj iskonski strah da će Srpska Pravoslavna Crkva svojim postojanjem razgraditi novu laž – onu o dobroželateljnosti CG „građanista“ u poređenju sa „patriJoto-komitama“. I u tome je sav grijeh i jednog naroda i jednog Episkopa: što inercijom trodecenijskog parathejda u kome žive ne vjeruju da je „dobri policajac“ bolji od „lošeg policajca“.

O trač partiji u kojoj glavnu ulogu igra opet – ne moramo pogađati ko! – Vučić, pa se u snovima pričinjava i „rahmetli Milošević“ ne vrijedi trošiti riječi. Iako svako od nas Srba ima i te kako šta da zamjeri i pokojnom Miloševiću i živom Vučiću, svakome postaje jasno da u noćnim morama Druge porodice oni nisu ličnosti već personifikacije čak i minimalnog srpstva koje se ne da u lance vezati, makar u lance kvazi-građanskog narativa. Oni više nisu ličnosti od krvi i mesa, već simboličke pozicije koje se napadaju ne bi li se njihove lične slabosti prikazale kao dovoljan razlog da Srbi odustanu od srpske pozicije. Efekat će, međutim, biti različit: upravo ovo uništenje distance između Vučića i „Vučića“ kao drugog imena za Srbiju na kraju čini da Vučić kao političar u kontekstu njegove demonizacije postane imperativno prihvatljiv i važan, uprkos njegovim ličnim pa i političkim slabostima. Sve ostalo iz Ivanovićeve paškvile u domenu je frizeraja.

Možda ubjedljivo najneukusnija premisa ovog „uratka“ jeste pretpostavka da Vladika Joanikije „želi“ da bude Mitropolit. Ja lično to želim, svim srcem (i to ne zato što je nemoguće da neko izvan Crne Gore može biti mitropolit u Crnoj Gori, kada je već Đedo bio episkop u Banatu nego zato što je u pitanju naš najbolji episkop potreban za katedru sa najviše demonskih napada).

Ali svako ko zna Vladiku Joanikija zna da se on sa „željama“ oprostio kada je dao monaške zavjete. Da on samo želi da se Bogu moli, da služi Bogu i rodu, i to tako da je istinski Bog onaj koga svjedoči Joanikije a njegov rod – svako onaj ko želi u istu Crkvu sa Joanikijem. Inače, znam vladiku Joanikija: njegovo jedino mjesto u kome bi mu bilo teško da nije jeste manastir. Bilo u Beranama, bilo na Cetinju ili u Ostrogu.

Što se tiče političkih poruka Bečiću i Abazoviću – one su njima date, pa neka se zamisle. Što se tiče onih upućenih SPC od strane Druge familije, da znate, lijepo: ne zatežite uže previše. Ne zalećite se, ni medijski, ni kako drugačije. Da ne bi litija, ni vi ne biste bili gdje ste. Svetosavske su crkve vidjele mnogo istorije, ne jednu porodicu dopratile i ispratile. Pa budite sebe mirni. Bogu Božije, caru carevo – da vas vidim, junaci, kako ćete sa carem.