MOŽEMO BEZ IVANA!

piše: SIBIN

Ivo V. sa bilborda šalje osmijeh blag kao jugovina u depresivnom novembru. U sve bijeloj košulji, isceniran i uštogljen, tako je – vizuelno bezukusan!

Naročito mu ne ide kad pokušava na zapadni način voditi kampanju, zasukanih rukava, ležeran, mlad domaćin, pritom pun entuzijazma, radnog elana, čovjek ponedeljka ponavlja kako: Može glavni grad, i njegova mladost!

Televizija nas vježba u slabljenju sumnje. Sve je tako idilično, a njen proizvod naprosto neodoljiv, uvijek mora ispasti okej, tu je dobra rezolucija, fotografija, dizajn zvuka, i, naravno, lik koji prodaje priču na posve drukčiji način od onoga sa dosadne katedre, uz nenapadan kez, poneku foru, Može PG, ama možemo svi.

Međutim, kad Iva ugledam na bilbordu obavezno pređem na drugu stranu ulice. Jer, bilbordi me ionako nerviraju, čitavu ulicu čineći tijelom reklame, ne mogu im oprostiti što me još sa tako ubjedljivo neubjedljivim likom Iva presreću čim izađem iz ulaza.

Možemo bez Iva…