Piše: Momo Joksimović
Crna Gora nije nastala na bogastvu, nego na obrazu. Nije je držala sila, nego riječ. Nekada je ovdje čovjek vrijedio onoliko koliko mu je teška riječ—a ona je bila teža od svakog pečata i jača od svakog zakona . Čojstvo i junaštvo nijesu bili prazna riječ, već način života. Pomoći slabijem, ne udariti na nejač, održati datu riječ—to je bilo mjerilo čovjeka.
Crna Gora danas više nije država kakvu smo znali, već sistem u kome su vrijednosti izvrnute naglavačke. Znanje se ne cijeni, diplome se kupuju, ocjene izgubie svaku težiunu . Od osnovne škole do fakulteta obrazovanje se urušilo pred našim očima , dok se nesposobnost nagrađuje a trud ismijava.
Institucije razorene, zakoni važe za slabe, a moćnima samo preporuka.
Lopovluk više nije izuzetak-postao je pravilo , način na kome sistem funkcioniše u kojem poštenje se kažnjava a prevara isplati. Najopasnije što je narod na to navikao. Kao da smo prihvatili da se sve može kupiti pa i presude, radno mjesto, diplome, i pravda. A kad društvo izgubi osjećaj za pravdu i istinu, onda je izgubio i budućnost.
Ipak nije sve izgubljeno. Svako ko odbija da ćuti, ko ne pristaje na nepravdu ko još vjeruje u znanje i rad—taj je dio rješenja.
Danas , mnogi imaju osjećaj da se to izgubilo. Da su te vrijednosti i ideje kao na pijaci potisnute, da je obraz zamijenjen ineteresom, da je poštenje postalo slabost, a ne vrlina. Društvo se rasulo u nepovjerenje, ljudi se otuđili, komšija više nije oslonac nego prolaznik. I rodbina se rasula.Nije ovo samo politički ili ekonomski problem—ovo je prije svega moralni pad i sunovrat koji nas prati u nazad nekolike decenije.
I zato, ako hoćemo brzu obnovu Crne Gore i crnogorskog čovjeka, ne smijemo početi od novca, nego od čovjeka.
Obnova počinje od kuće.
Dijete mora od malena učiti šta je istina, šta je čast , šta je stid. Ne samo iz knjiga, nego i iz primjera. Ako roditelj laže, dijete će lagati. Ako roditelj gazi riječ, dijete neće znati šta znači obraz. Bez zdrave porodice nema zdravog društva ni države.
Škola mora vaspitavati , a ne samo obrazovati.
Znanje bez morala je opasno. Potrebni su nam ljudi koji znaju , ali i koji neće zloupotrijebiti to znanje. Vratiti u škole razgovor o časti, odgovornosti, zajedništvu , poštenju–to nije nazadovanje , to je spas. Vratiti u školama predmet moralnog vaspitanja i obrazovanja i dati mu prvorazredno mjeto u hijerahiji predeta. Ako čovjeka krasi čast, poštenje i ljudskost, postići će sve ostalo. Ako to nema, džaba mu i škola i znanje.
Crkva i duhovnost moraju biti oslonac a ne ukras.
Vjera nije samo običaj, već podjsetnik da postoji granica koju čovjek smije preći. Kad se čovjek ne boji Boga i ne stidi ljudi-onda sve postaje dozvoljeno. A kad je sve dozviljeno, onda ništa nije sveto. A kad ništa nije sveto, nastaje anarhija.
Država mora biti primjer pravde,poštenja i pravičpnosti, a ne izvor nepravde. Riječ državnika mora biti jača od zakona.
Zakon mora važiti za sve. Bez toga nema povjerenja. A bez povjerenja nema ni države. Instiucije ne smiju biti sluge pojedinaca, nego stub pravde. Kad građanin vidi da se poštenje isplati—tek tada će ga i sam birati.
Društvo mora ponovo postati zajednica. Vratiti razgovor, druženje, uzajamnu pomoć. Nije Crna Gora nikad bila jaka zbog pojedinaca, nego zbog naroda koji je stajao jedan uz drugog.
Obnova Crne Gore neće doći preko noći, ali može početi odmah. Ne u parlamentu, ne u kabinetima-nego karakteru naroda u svakom od nas. Kad svaki čovjek sredi sebe, kad sredi svoju kuću, srediće se i društvo i država.
Navikao je naš čovjek da lako živi, da se brzo obogati, da prima platu i da ne radi. Pa navika jeste jedna muka a odvika stotinu muka.
Jer država nije ništa drugo do ogledalo naroda.
Ako vratimo obraz-vratićemo i Crnu Goru. Crna Gora se može vrati sebi i svojim čojskim i sojskim vrijendnostima i bez Dušanovog zakonika.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
