Momčilo Mandić, bivši ministar pravosuđa Republike Srpske, prvi direktor biroa RS u Beogradu, predsjednik RK Partizan, evropski vicešampion džudoua, gostovao je u emisiji Crna hronika gdje je nakon 20 godina ćutanja ispričao svoju priču.
– Ja sam od višestranačnih izbora u BiH bio na nacionalnoj strani. Uvek sam imao protivnike koji su stručno i znanstveno vodili propagandu. Znate kako je na Zapadu i na našim prostorima, ako želite nekog da izbacite iz politike, morate ga kriminilizovati. Mada ja sam znao šta sam sve uradio za srpski narod, zato se nikada nisam trudio da demantujem optužbe.
Prije građanskog rata u Jugoslavijii početka sukoba u BiH, Mandić je bio drugi čovjek tadašnjeg bosanskog ministarstva unutrašnjih poslova.
– Radeći na operativi i svim uviđajima, znao sam svaku ulicu i svaku kuću. Iako je bio veliki grad bio je dovoljno mali da se upozna. Uoči rata i raspada Jugoslavije došlo je do raslojavanja ljudi po nacionalnoj osnovi. Već tada sam iz pravosuđa prešao u policiju jer su me vođe SDS kooptirali u pomoćnika u Upravi za suzbijanje kriminaliteta. Bio sam upoznat sa kretanjima u Sarajevu. Tada je došlo do naglog povećanja broja policajaca i osnivanja Zelenih beretki u Sarajevu i manjim centrima. Mi smo znali da se oni naoružavaju, nije se to moglo sakriti. Bio sam tada u vrhu MUP-a i mi smo tražili da se tada preko MUP-a ne primaju bezbroj osoba muslimanske nacionalnosti koji su dolazili iz raznih djelova Jugoslavije. Neki od njih nisu znali doći do sjedišta MUP-a, a trebali su biti budući branitelji BIH-a.
– Šta se tačno dogodilo? Na mjesto pomoćnika za kadrove došao je čojvek iz bešihata velike džamije iz Zagreba koji je po 300-400 ljudi preko noći dovodio u razne policijske stanice. Na taj način je stvarana vojska BIH.
Mandić kao drugi čovjek multietničkog MUP-a i predvodi grupu srpskih policaja u sukobu sa bivšim kolegama musilimanima
– Mi smo osnovali srpske kolege. Imali smo sastanke gdje smo izmenjivali informacije i podatke. Tražili smo od tadašnjeg ministra Delimustafića da se ne naoružava policija, da se ne diže rezervni sastav i da se ne zadužuju dugačke cijevi. Međutim, on nije mogao da upravlja i da vlada težnjom Alije Izetbegovića i vrha muslimana koji će stvoriti posle svoju vojsku i vladati BiH – istakao je.
– U Lisabonu je 1992. godine usvojen Kotiljerev plan. Prijepodne je Alija prihvatio i potpisao taj plan, dok je posle podne povrgao. Mi smo Kotiljerev plan iskoristili i ja sam poslao jednu depešu u kojoj sam naveo da ne postoji više zajednički MUP i da Srbi osnivaju 5 centara u BIH-u, a to su Banja Luka, Doboj, Bijeljina, Sarajevo i Trebinje. Rekli smo, muslimani idu svojim putem i mi idemo svojim. U dogovoru sa Delmustafićem da Hrvati i muslimani odu u Dom policije na Bjeljave, a sprska policija ode na Vraca u školu za Unutrašnje poslove. Međutim, tamo su nas dočekali naoružani ljudi koji su opkolili tu specijalu i došlo je prvi put do oružanog sukoba u policiji između Srba i ne Srba. Tada su poginula dva specijalca, trojica su ranjena. Mi smo savladali te ljude i ušli u školski centar za policiju na Vraca. Od tada je postojao srpski MUP i srpska policija i počeli smo da radimo ono što smo naumili – rekao je Mandić.
Ubrzo nakon toga Mandić postaje prvi ministar tada još uvijek ne formirane Republike Srpske, ali u vladi Radovana Karadžića. Šta se onda desilo pogledajte u videu ispod:
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Mandić dobija ponovo poziv da se vrati u Republiku Srpsku i da uđe u posle ratnu vladu Radovana Karadžića.
– Predsjednik Karadžić je 1994. godine potpisao Vensonov plan u Atini kod Micotakisa. U jednom momentu su Micotakis i Karadžić došli u vilu Bosanka kada je Momo Krajišnik prijetio da će se spaliti pred skupštinom ukoliko se usvoji Vensonov plan. Srbija je bila pod jako velikim pritiskom međunarodne zajednice i preko nje se pritiskala Republika Srpska da prihvati Vensonov plan. On je predviđao da ne postoji Republika Srpska, da ima pet regija. Sva naša borba bi otišla niz vodu. Sjećam se sastanka na Jahorini kada je sva srpska elita došla da ubijedi predstavnike RS da prihvati Vensonov plan. U 4 sata u pola noći je Momčilo Krajišnik digao ruke i rekao: „ko nije za Vensonov plan?“ Tu je Dobrica Ćosić, predsjednik tadašnje Jugoslavije, izlazio i molio jer je i Srbija bila ekonomski na kolenima zbog blokada i ucjena – rekao je Mandić i dodao:
– Sada možete da zamislite kako je bilo nama koji smo gledali na Beograd kao na nešto sveto. Morali mimo volje Beograda nešto da uradimo da bi zadržali nešto što smo stvorili prethodnih godina. Tada je Momo Krajišnik, predsjednik skupštine, naveo poslanike da se odbije Vensonov plan i mi smo dobili blokadu na Drini od strane Srbije i uvedene su nam sankcije. A mi bez Srbije, nit bi nastali, nit bi opstali. Tada se pojavljuje Milo Đukanović da nam pomogne.
Mandić se potom dotakao Mila Đukanovića, tadašnjeg predsjednika Crne Gore.
– Milo Đukanović je bio dobar Srbin i veliki Srbin. Njega je Karadžić predlagao za predsjednika vlade Jugoslavije. Međutim, Slobodan Milošević je izabrao Momira Bulatovića što je bilo u redu. Milo je nama zaista pomagao, dao nam je gorivo i dvije poljske bolnice. Da nije njegovog goriva i nafte bilo preko Crne Gore mi ne bi zadržali niti osvojili Goražde, Srebrnicu, Višegrad ili bilo koji grad koji se graničio sa Crnom Gorom i Srbijom. Međutim poslije se čovjek okrenuo i postao je najveći srbomrzac koga sam ja upoznao u svom životu.
Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1977. godine. Dvije godine kasnije položio je pravosudni ispit u Ministarstvu za pravosuđe u ondašnjoj BiH, dok je magistrirao iz Procesnog krivičnog prava. Pre rata u MUP u Sarajevu obavljao je funkciju inspektora na krvnim i seksulanim deliktima, nakon toga postaje istržni a zatim krivični sudija. Početak rada na području Bosne dočekuje kao drugi čovjek tadašnje još uvijek mulitienitničke police, nakon početka sukoba učestvuje u prvom obračunu srpske i muslimanske strane. 1992. godine odlazi na Pale i postaje ministar pravosuđa u Vladi Radovana Karadžića.
Godinama nakon rata njegovo ime se vezivalo za različite afere, dva puta se našao pred Haškim tribunalnom, oba puta je oslobođen, na udaru međunarodnog, ali i bosanskog tužilaštva našao se zbog skrivanja i finasiranja bekstva haških opstuženika Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Nakon ubistva premijera Zorana Đinđića uhapšen je u akciji Sablja, u zatvoru je proveo 4 meseca, 2005. godine kidnapovan je u Crnoj Gori i izručen sarajevskim vlastima gdje je iza rešetaka proveo 4.5 godine. Različite optužbe, od kojih je većina oborena, biznis afere kao i medijske natipise nikada nije javno demantovao, ali je otvoreno govorio o svoj pomoći koju je Srbija uputila RS kao i umiješanosti Mila Đukanovića u građski rat koji je svojim gorivom spasio RS 1995. godine.