MOJNE ME BATIJE

Piše: SIBIN

Predsjednik Pokreta slobodnih građana (PSG), definisao populizam kao fast food: „jeftin i ukusan, ali kasnije ti nije dobro.“ Neka vrsta leskovačkog roštilja, ako sam dobro ukontao?
Ok. Nego, politika nije furanje fora, fajt iz gajbe i cinisanje preko tvitera, sprdnja sa svim i svačim, titranje, bre, muda, itd.
Jer, moraju se, Serđo Trifuni, zasukati rukavi, pljunuti u dlanove, preorati drumove, pa ih onda asfaltirati i po brdovitom Balkanu povezati.

Nije ti to nešto između: glumišta i puštanja mjuze po Savamali, iza ponoći.
Pored (krvavog) rada, dabome, mora se poznavati i materija, ne ide to kao u tvom slučaju: malo nadrndan, malo više cool. Promašeni politikolog sa sve ušaranim šalom plus duksom sa nekom lokalnom porukom.

Otkako je Uncle Bas „Famozno“ iz „Danasa“ preselio u „Kurir“, tamo se naselili M. Vidojković, Marčelo & T. Pančić.
Čudno mi da ovaj zadnji, koji je još u žiriju za NIN-ovu nagradu, uz to i književni kritičar, „pisac“ po mjeri poststrukturaliste Ivana Milenkovića, pristao da se nađe na mjestu umovanja sa takvom ekipom. Budući da se Vidojković svakodnevna kolumna troši brže nego Marčelov hit.

Na šta spade Srpska opozicija: na Boškića i tviter uzbunjivače, sve nekakve mlade praznoglavce koji se uz to pozivaju na Đinđića, političku zaostavštinu koju nema ko da nasledi. Još uvijek.