MNOGO SI SE OSILIO, AGO!
Piše: Emilo Labudović
Nije sramota biti uza svoje. Braniti, podržavati, opravdavati… riječju : „nije grijeh pitati za brata“! Ali, i ta „bratska“ mora da ima granicu preko koje se, ako ćemo ljudski i pošteno, ne smije. Pogotovo ne onda kada je grijeh „braće“ prekipio lonac i kad smrdi da se do neba čuje. Kad padne krv, „rana naopaka“. A Nik je i preko te granice prešao bez ikakvog zazora, skočivši lako kao preko potočića.
Nik Đeljošaj, albanski političar u Vladi Crne Gore, za agresiju NATO na SRJ, i poslije četvrt vijeka, nema drugi i drugačiji naziv do da je riječ o „humanitarnoj vojnoj akciji kojom je civilizovani svijet spasavao kosovske Albance od egzodusa“!? Nik to tvrdi danas kada je čak i veliki broj direktnih agresora prestao da se tom floskulom, dostojnom samo najvećeg lažova ovoga doba, DŽejmija Šeja, pravda svoje bezumlje i zločin nad jednim narodom.
Nik Đeljošaj, svjestan da laže, a laže za sve pare, izjavljuje to nakon četvrt vijeka, vremena u kojem čak i najostrašćeniji navijači njegove „braće“ i njihovih sponzora ne mogu da sakriju istinu ko je žrtva a ko je zločinac. Zločinac do ramena krvavih ruku. Nik Đeljošaj to izjavljuje na dan koji je u istorijski atlas zemlje u kojoj živi i naroda sa kojim živi zapisan krvlju nevine djece i civila. Falilo je još samo da, po ugledu na svog ondašnjeg pandana, lažova istog kalibra, DŽejmija Šeja, izjavi kako su srpske žrtve NATO iživljavanja samo „kolateralna šteta“ jedne humane akcije. Humane tama koliko je humana i ona koju Izraelci ovih dana sprovode u Gazi, Ramali i drugim palestinskim naseljima. I nije problem u tome što Nik laže, problem je u tome što mu se može da laže.
A Nik je onaj Albanac koji je, usred Skupštine Crne Gore, javno pocijepao prvi tom nekakvog rečnika crnogorskog jezika. Nik je onaj koji je javno ignorisao sanitarne mjere koje je Vlada Crne Gore propisala povodom epidemije Kovida i opštinu Tuzi maltene proglasio svojim posjedom i eksteritorijalnom u tom pogledu. Onaj isti Nik koji se jedno duže vrijeme načisto zajebavo sa sudom, odbijajući da dođe na suđenja. Nik koji se ništa manje ne kurči (praštajte na izrazu) kada je riječ o razgraničenju njegovog vilajeta sa glavnim gradom. Nik koji nasrće na novinare čim mu se ne dopadne pitanje. Nik, nedodirljivi i svemoćni beg opštine Tuzi koji je za sebe prigrabio pravo da govori u ime svih Albanaca u Crnoj Gori. I ne samo da govori, nego i da bezočno laže. Ali, nije problem u tome što je Nik takav, problem je u tome što mu se može.
A nije problem ni toliko u tome što Nik laže i što mu se može da laže koliko u činjenici da to Nik čini sa pozicije potpredsjednika Vlade Crne Gore, vlade koja, između ostalih, predstavlja više od trećine njenih građana koji se kazuju Srbima. Građana koje je do smrti uvrijedio, ponizio njegove nevine žrtve i bacio se ogavnom lažju na njihovo lice.
Očekivati izvinjenje od Nika Đeljošaja za laž koju je izrekao bilo bi gore i gnusnije i od same laži. Ali, ne može se previdjeti činjenica da je Nik lagao sa tako visoke adrese, adrese koja, po logici stvari, pripada i oklevetanima. Zato bi bio minimum minimuma poštenja (ako takvo nešto još uvijek bitiše u Crnoj Gori) da se, u ime te adrese, lično premijer Spajić izvini Srbima, gdje god da su. Da se izini i Srbima u Crnoj Gori i žrtvama koje su oni priložili na pijedestal najgnusnijeg zločina novijeg doba. Zločina koji čak ni Nikova bezočna laž ne može da sakrije.
Gospodine premijeru,
kao građanin i državljanin Crne Gore, kao Srbin, očekujem Vaše izvinjenje ukoliko sebe i dalje doživljavate premijerom svih nas. I upozirenje Niku Đeljošaju da se silno osilio i zaboravio gdje živi i sa kim živi. Ukoliko to ne učinite, a siguran sam da nećete, neću se ni iznenaditi a još manje uvrijediti. Naprotiv, biće mi to samo još jedan dokaz zašto se Niku Đeljošaju može sve, pa čak i da onako bezočno laže. I zašto Vi tako ponizno ćutite.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)