Mitropolit Joanikije: Tragovi komunizma od kojih su stradali jereji i arhijereji, i dalje postoji u Crnoj Gori

U molitvenom prisustvu Njegovog visokopreosveštenstva Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija odslužen je godišnji pomen Mitropolitu Arseniju (Bradvareviću) povodom 59 godina od njegovog upokojenja.

Sabranima se obratio Mitropolit Joanikije, podsjećanjem na život i djelo ovog velikog stradalnika, koji je ostao nepokolebljiv na slavu Božiju i upisao se u knjigu života vječnoga, upisao se među Svete ispovjednike pravoslavne vjere.

“Ali šta god Crkva uradila, on ostaje, on se upisao u istoriju Crkve, upisao se u njeno pamćenje, a što je najvažnije upisao se u vječno pamćenje Božje, jer je išao putem Hristovim, putem Svetih apostola. Uspeo se na Hristovu golgotu i hrabro ispovijedio svoju vjeru i čuvao je i sačuvao do kraja. Veliki je to kapital koji nam je ostavio Mitropolit Arsenije cijelim svojim životom, a posebno svojim junačkim držanjem na nepravednome sudu ovoga svijeta. Neka ga Bog pričisli liku Svetih, neka ga nagradi za njegove velike trudove i stradanje, i za njegovo junačko držanje u najtežim momentima i za njega i za Crkvu Božiju u Crnoj Gori.”

Mitropolit Joanikije se osvrnuo i na stradanje ostalih arhijereja od komunizma i neokomunizma, podsjećajući da je poslije Mitropolita Arsenija i Danila, trnoviti put prošao i Mitropolit Amfilohije.

“I svi su bili optuživani za antidržavnu djelatnost, a vršili su antidržavnu djelatnost onoliko koliko je vršio i Mitropolit Arsenije – samo su branili vjeru i čuvali svoju Crkvu i poštovali svoju arhijerejsku zakletvu. Naravno tek dolazi vrijeme da se istaknu kako valja vrline blaženopočivšega Mitropolita Arsenija i ostalih arhijereja koji su stradali od komunizma i neokomunizma. Evo sad se u Skupštini Crne Gore govori o tome kako je Mitropolit Amfilohije u vrijeme korone privođen, ispitivan i saslušavan i maltretiran i zadržavan nezakonito poslije tog ispitivanja. Zar nas to ne podsjeća na suđenje Mitropolitu Arseniju (Bradvareviću)? Dakle ti tragovi u našim vlastima postaje do dana današnjega, nadamo se da to vrijeme komunizma i neokomunizma polako prolazi, ali verovatno će proći na cijelom području ondašnje Jugoslavije mnogo prije i da će poslednji tragovi komunizma ostati ovdje u Crnoj Gori.”

Cijelu besjedu prenosimo integralno:

Navršilo se punih 59 godina od upokojenja blaženopočivšega Mitropolita crnogorsko-primorskoga Arsenija (Bradvarevića). Kao što je uobičajeno prilikom godišnjeg pomena naših svetih prethodnika, sjećamo se njihovih vrlina, moleći se Bogu za oproštaj njihovih grijehova i da ih Gospod nagradi za sve njihove trudove u Carstvu svome. A kada je riječ o blaženopočivšem Mitropolitu Arseniju, ponajviše se sjećamo, iz njegove bogate arhijerejske biografije, njegove golgote koju je doživio na Cetinju u Crnoj Gori. Istina, nekoliko godina makar, koliko mi znamo u teškim okolnostim, naravno, proveo je poprilično mirno.

Došao je za arhijereja u Crnoj Gori 1947. godine, mada je ranije postao episkop. Bio je vikarni arhijerej već od 1940. godine, proveo je teške ratne godine u Beogradu kao jedan od najbližih saradnika blaženopočivšega Mitropolita skopskoga Josifa, koji je tada, možemo reći, upravljao Srpskom crkvom pošto je svetopočivši Patijarh Gavrilo (Dožić) bio u zatvoru cijelo vrijeme rata, kao što znate. Ali bilo bi to dosta opširno kad bismo sad pričali o ratnim i neposredno poratnim godinama kada je došao blaženopočivši Mitropolit Arsenije na Cetinje. Dočekan je od strane vlasti veoma oporo. Uglavnom bilo je veoma teško, mali broj sveštenika je ostao, većina sveštenstva je pobijeno u toku rata, nešto od okupatora, ali najveći broj od komunista. Ubijen je i Mitropolit Joanikije (Lipovac) na pravdi Boga, bez suda i bez presude, ne zna mu se ni groba ni mramora. Možemo samo zamisliti, mi koji ta vremena ne pamtimo, kako je to bilo, kakav je strah zavladao u narodu od komunističke torture za sve one koji su u Boga vjerovali i za sve one koji su Bogu služili. Dobar dio sveštenstva ostao je bez hleba i morali su mnogi da pređu u državnu službu, a ostali su se, da bi nekako preživjeli, da bi opstali, učlanili u udruženje sveštenstva, a udruženje sveštenstva, šta god ko pričao, bilo je organizovano od strane vlasti. Ono je forme radi izgledalo kao da je neko samostalno udruženje, ali ono je bilo pod kontrolom vlasti radi malih sitnih povlastica, i većina sveštenstva je prešlo u udruženje sveštenika. Pojedini karakterni sveštenici nijesu htjeli da uđu u takve strukture koje je vlast kontrolisala, kao što je bio sveštenik Radovan Novović. Bilo ih je sigurno još, ali se sad ne mogu sjetiti svih njihovih imena. Kasnije, naravno, od mlađih sveštenika, prota Momo Krivokapić, prota Radojica Božović, prota Radoman Bubanja nijesu htjeli da se upisuju u svešteničko udruženje, ali to su bila malo, nešto, lakša vremena.

Šta hoću da kažem, Mitropolit Arsenije se našao u krugu svešteničkog udruženja u Crnoj Gori. Iako nije bio veliki broj sveštenika, ali to su mu bili, možemo reći, skoro jedini saradnici, osim nekoliko čestitih monaha koji takođe nijesu htjeli da budu članovi svešteničkog udruženja, kao što je bio iguman Boris (Kažanegra), a onda tada mladi jeromonasi Georgije (Mirković) i Kirilo (Raičević), koji su ostali svome Mitropolitu vjerni do kraja. Naravno bilo je još onih koji su ostali Mitropolitu vjerni kada je on došao na red da ga vlast slomi svojom silom.

Šta se zapravo dogodilo? On je bio optužen da podriva državu, da se bavi antidržavnom djelatnošću, ali nijesu mogli naći nikakav suštinski dokaz da se on nešto ogriješio o državu, osim toga što je bio antikomunista. Pa naravno, kako bi jedan arhijerej koji je položio zakletvu Gospodu da će Njemu služiti, da će braniti vjeru i da će čuvati Crkvu, mogao biti komunista ili neki saradnik komunista na planu razaranja Crkve, a komunizam je na ovom području upravo to radio i to brutalno, boljševički.

Kada je došlo do suđenja, to je obavljeno po kratkom postupku. Pošto su mu uzeli za grijeh i veliko ogrešenje to što je bio antikomunista i što nije podržavao taj režim, tu ideologiju, on je optužen i osuđen za antidržavnu djelatnost i izrečena mu je presuda od 11 godina i 6 mjeseci zatvora. Ali su mu „širokogrudo“ ponudili da se pokaje, ovdje na Cetinju se to sve upravo događalo, i rekli su mu: Druže, pravedna presuda tebi izrečena je 11 godina i 6 mjeseci robije, ali s obzirom na tvoje godine i na tvoj položaj, mi ti nudimo jednu mogućnost, da se ta kazna skrati pa ako se kaješ, mi ćemo ti smanjiti kaznu na šest godina. Šta je on odgovorio? Naravno, kao apostol Hristov je ustao i rekao: Ja sam na svojoj arhijerejskoj hirotoniji se zakleo da ću čuvati Crkvu i braniti vjeru, a vi meni uzimate za grijeh što čuvam svoju Crkvu i što branim svoju vjeru. Ako bih se ja sad ovdje pred vama, kako vi kažete, pokajao, ja bih izvršio moralno samoubistvo i obrukao bih svoju Crkvu. Prema tome, gospodo, kaznite me vašom najstrožijom kaznom! I naravno bio je odmah strpan u kotorski zatvor, gdje je obolio. Kasnije je nešto kazna ublažena, ali ostao je u kućnom pritvoru do kraja života. Govori se da je, kada se pominjalo da bi mogao Mitropolit da se vrati na svoj presto na Cetinju, Blažo Jovanović govorio: Neće mu biti dozvoljeno ni da preleti preko Crne Gore, a kamoli da se vrati za mitropolita crnogorskoga.

Tada je stradao jedan broj sveštenik. Međutim, nisu se svi podjednako držali. Onaj ko je ostao potpuno nepokolebljiv i potpuno slijedio Mitropolita Arsenija u svome ispovjedanju vjere i vjernosti Crkvi Božjoj, bio je sveštenik Luka Vujaš iz Grblja. Ne možemo ništa loše reći za ostale sveštenike, bilo kako je bilo, ali Luka Vujaš je slijedio upravo one riječi Mitropolita Arsenija, ne tražeći nikakvo pomilovanje za sebe da bi nekako izbjegao kaznu i stradanje, nego je išao putem svoga Mitropolita, odnosno putem Svetih apostola i putem Hrista Gospoda. On se zajedno sa svojim Mitropolitom uspeo na Hristovu golgotu.

Veliki je stradalnik bio Mitropolit Arsenije. Kad mu je kazna ublažena, on zapravo je ostao jako usamljen i nije više mogao stupiti na arhijerejsku dužnost. Izabran je za Mitropolita u Budimskoj eparhiji, ali tamo nikada nije mogao otići. Jedno vrijeme je proveo u manastiru Ozrenu, naravno, pod neprestanim pritiskom i praćenjem od strane Udbe i ostalih službi špijuna, došnika. Kasnije se prebacio u manastir Vavedenje i upokojio se u svojoj osamdesetoj godini. Veliki stradalnik i što je najvažnije veliki ispovjednik vjere 20. vijeka. Zna se i koga je optužio i ko mu je presuđivao, to se ovdje događalo na Cetinju. Evo jedan detalj koji je pričao profesor Novak Ražnatović sa suđenje. On je kao mlad čovjek tada prisustvovao suđenju, prosto našao se u nekom društvu i oni su otišli. Ali sala je već bila puna i to uglavnom mladih policajaca i ostalih državnih činovnika koji su po zadatku došli da ispune salu, da ne bi vjernici možda ispunili salu ili da se ne bi stvorila neka atmosfera nepovoljna za sud. Sve je to bilo režirano i to jako dobro kako su to komunisti i znali da urade, da ne prepuste ništa slučaju. Izrečena je Mitropolitu kazna, onda je cijela sala ustala, bio je veliki aplauz i uz sve te radnje i povika: dolje izdajnik i ostalo, prišla je jedna žena u crnini, ne znamo ko je, možda bi se nekako moglo doći do imena te čestite starice koja je u sred te gužve prišla odnekud i uzela od Mitropolita blagoslov. To je bio incident za njih, sve im je na neki način tu propalo. Odmah su tu jadnu staricu skopali i izbacili iz sale, ali s time su vidjeli da ipak narod neće moći da okrenu protiv Mitropolita Arsenija. Nijesu svom svojom silom i pritiskom mogli ni tu staricu da uplaše i ona je ispovijedila vjeru, tu pred svima javno, junački. I, naravno, narod je znao da su komunisti nepravedno osudili Mitropolita Arsenije i on je ostao u srcu svoga vjerujućega naroda.

Treba da se sjetimo da je još bilo jako čestitih vjernika u Crnoj Gori tada. Bili su malo povučeni, ali je ostalo nešto od te stare čestitosti u Crnoj Gori i ona je bila na strani Mitropolita Arsenija i on je to znao. I radi toga čestitog naroda, on je do kraja života, čak i kada je izabran Mitropolit Danilo, govorio: Ne zaboravite, ja sam još uvijek mitropolit crnogorsko-primorski. To je i Mitropolit blaženopočivši Danilo pričao kada je on izabran za mitropolita i poslan u Crnu Goru. Kao što je njegov prethodnik Sveti sveštenomučenik Joanikije (Lipovac) postradao na pravdi Boga bez krivice, samo zato što je branio vjeru i što je bio antikomunista, eto i on je doživio skoro njegovu sudbinu. Možemo reći da je i on mučen, mada one koji nijesu prolili svoju krv za Hrista ne zovemo mučenicima nego ispovjednicima, ali njegovo stradanje je trajalo od 1954. godine pa do njegove blažene končine, punih devet godina bez prestanka u velikom poniženju, u nemaštini, u bijedi, u ostavljenosti, pod neprestanim pritiskom Udbe i špjuna i raznih drugih družina koje su se tako dodvoravale vlastima da rade neprestano protiv sveštenika i protiv Crkve. Užasno je to vrijeme bilo, ali to nije slomilo čvrsti karakter i nepokolebljivi duh blaženopočivšega Mitropolita Arsenija.

Reklo bi se, tako je to ispočetka izgledalo, da sa Mitropolitom Danilom dolaze neka mirnija vremena. On je bio već stari iskusni sveštenik, postao arhijerej u odmaklim u svojim godinama mudar, trezven, znao je dobro kakvi su komunisti. Bio je veoma ugledan prota u svoje vrijeme, došao da pomiri, da uradi što se može uraditi, govorio je: Našao sam vjeru kao oganj ispod pepela u Crnoj Gori i ja ne mogu, čini mi se, ništa drugo uraditi nego da taj oganj nekako sačuvam dokle se jednoga dana ne razgori. Daće Bog! Ali i on je doživio grdne neprijatnosti kada su komunisti riješili da sruše Lovćensku kapelu. On se naravno tome usprotivio, usprotivio se gaženju Njegoševog amaneta i rušenju svetinje, skrnavljenju groba Njegoševog, usprotivio se tom bezumnom naumu u kojem je uloženo toliko sredstava i organizacije, ali nije mogao ništa učiniti. Tu se grdno zamjerio. Međutim, nije on za to mario, on je samo slijedio Njegošev amanet. Znamo dobro kako je poslije Mitropolita Danila prošao trnoviti put naš prethodnik Mitropolit Amfilohije. I svi su bili optuživani za antidržavnu djelatnost, a vršili su antidržavnu djelatnost onoliko koliko je vršio i Mitropolit Arsenije – samo su branili vjeru i čuvali svoju Crkvu i poštovali svoju arhijerejsku zakletvu. I naravno tek dolazi vrijeme da se istaknu kako valja vrline blaženopočivšega Mitropolita Arsenija i ostalih arhijereja koji su stradali od komunizma i neokomunizma. Evo, sad se u Skupštini Crne Gore govori o tome kako je Mitropolit Amfilohije u vrijeme korone privođen, ispitivan i saslušavan i maltretiran i zadržavan nezakonito poslije tog ispitivanja. Naravno, već se zna i ko je to naredio i ko je za to odgovoran, ali zar nas to ne podsjeća na suđenje Mitropolitu Arseniju (Bradvareviću). Dakle ti tragovi u našim vlastima postaje do dana današnjega, nadamo se da to vrijeme komunizma i neokomunizma polako prolazi, ali verovatno će proći na cijelom području Jugoslavije mnogo prije i da će poslednji tragovi komunizma ostati ovdje u Crnoj Gori.

Mi, dakle, podsjećajući se na stradanje Mitropolita Arsenija možemo da se oplemenimo njegovom hrabrošću, njegovom vjerom i čvrstinom njegovoga karaktera i snagom njegovoga duha. Ostao je nepokolebljiv na slavu Božiju i upisao se u knjigu života vječnoga. Upisao se, u to smo potpuno sigurni, među Svete ispovjednike svete pravoslavne vjere i vjerujemo da dolazi taj dan, da ćemo ubrzo imati priliku da ga proslavimo među Svetima, da ga pričislimo liku Svetih. Ali šta god Crkva uradila, on ostaje, on se upisao u istoriju Crkve, upisao se u njeno pamćenje, a što je najvažnije upisao se u vječno pamćenje Božje, jer je išao putem Hristovim, putem Svetih apostola. Uspeo se na Hristovu golgotu i hrabro ispovijedio svoju vjeru i čuvao je i sačuvao do kraja. Veliki je to kapital koji nam je ostavio Mitropolit Arsenije cijelim svojim životom, a posebno svojim junačkim držanjem na nepravednome sudu ovoga svijeta.

Neka ga Bog pričisli liku Svetih, neka ga nagradi za njegove velike trudove i stradanje, i za njegovo junačko držanje u najtežim momentima i za njega i za Crkvu Božiju u Crnoj Gori. Njemu neka je vječna slava i vječni pokoj. Amin, Bože daj!