Mitropolit Joanikije: Podižući lovćenske kapele obnavljamo naše pamćenje, kosovski zavjet i Njegoševu misao

Proslava velikog jubileja – 50 godina od početka gradnje crkve Svetog Petra Cetinjskog na Prčanju i 40 godina od njenog osvećenja, koja je počela sinoć svečanom akademijom u kotorskom Centru za kulturu, nastavljena je danas, 2. oktobra, liturgijskim sabranjem u crkvi Svetog Petra Cetinjskog na Prčnju.

Svetu arhijerejsku liturgiju služio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije uz sasluženje preosvećene gospode episkopa mileševskog Atanasija i zahumsko-hercegovačkog Dimitrija, sveštenstva i sveštenomonaštva i molitveno učešće vjernog naroda.

Nakon pročitanog jevanđeljskog začala, sabranima se riječima pouke obratio Preosvećeni Episkop zahumsko-hercegovački g. Dimitrije, podsjećanjem na riječi Sv. apostola Pavla da će Gospod kad ponovo dođe obasjati Jevanđeljem sve, i život i neraspadljivost.

“Dakle, Jevanđelje će i u Carstvu nebeskom i o Vaskrsenju biti ona sila koja će svijetliti i obasjavati naš život i čak to naše vječno trajanje. Ona će biti sadržaj i vječna naša radost i znak milosti Božje na nama i zato ova služba Božija i počinje Svetim jevanđeljem”, besjedio je Vladika, dodavši da je današnje Jevanđelje zapravo Jevanđelje o Krstu Gospodnjem.

Objasnivši da je Bog ljubav zato što se kao ljubav otkrio na Krstu, Vladika je naglasio da nam je Gospod pokazao najveću ljubav koju može neko da pokaže, da život svoj položi za bližnje svoje. Zato Gospod i kaže: Ko hoće život svoj da sačuva, izgubiće ga, a ko izgubi život mene radi i Jevanđelja moga radi, taj će ga sačuvati.

Episkop zahumsko-hercegovački g. Dimitrije je prepričao događaj sa jednog teološkog skupa u Solunu, koji je čuo od jednog univerzitetskog profesora teologije. Na skupu su bili prisutni poznati profesori teologije tog vremena, 60 i 70-ih godina prošlog vijeka, iz čitavog pravoslavnog svijeta. Poslije njihove diskusije i iznošenja raznih teorije kako će Crkva naprijed i kako će svaki hrišćanin da živi u kontekstu teškog vremena globalizma, komunizma, sekularizma, riječ je dobio Svetogorac otac Vasilije Ivironski Gondikakis. On se saglasio da su teška vremena i da ljudi stradaju i da je nepravda u svijetu, kao što je uvijek i bivala, i poručio: Radujte se! Kada su svi pomislili da će reći Hristos Vaskrse, otac Vasilije kaže: Radujte se, jer nas niko ne može rastaviti od istinske hrišćanske smrti, niti nam oduzeti to naše poslednje svjedočanstvo.

“Dakle kakva su god vremena i šta god se dešavalo i kakve god životne prilike bile, jedan hrišćanin nikad ne može ostati sam i nikad mu se ne može oduzeti taj poslednji talant, čuli smo priču o talantima – da umre sa Hristom, da posvjedoči Hrista do zadnjeg trena svoga života”, kazao je Episkop Dimitrije.

Istakao je da mu, kada pričamo i stojimo u ovoj replici one Lovćenske kapele, dolaze na um misli, da je zaista samo svjedočenje Krsta Hristovog i Hrista jedini način da se ta Kapela i vrati na Lovćen:

“Ako otpadnemo od Krsta Hristovog, ako se udaljimo od Njega, mi ćemo biti sve dalje i od te obnove, a ona mislim da je već sazrela u svima vama i to, naravno, milošću Božjom, ali i zaslugom našeg Mitropolita i ovih ljudi, mojih otaca i učitelja: Mitropolita Joanikija i Vladike Atanasija. Dakle, Mitropolit Amfilohije i svi oni su došli ovde u Crnu Goru i čitavim životom svjedočili taj Krst Hristov i to svjedočanstvo Jevanđelja i riječi Božije i zato je nama ta obnova Kapele tako bliska. I svakom čovjeku hrišćaninu je ona blizu i zato samo i Krstom Hristovim i pravim životom po Jevanđelju ćemo i druge ljude ubjediti da je to dobro za Crnu Goru, ali i za Hercegovinu moju. Znajte da i Hercegovci gledaju sa ljubavlju na Lovćen i čekaju taj dan.”

Preosvećeni Episkop zahumsko-hercegovački g. Dimitrije je na kraju poručio da u hrišćanskom životu imamo i to da neprijatelja učinimo prijateljem:

“To mi imamo u svjedočenju Jevanđelja, to mi imamo u nošenju Krsta Hristovoga, da one koji nas ne vole ubijedimo u ljubav Hristovu pa makar i svojom časnom smrću za Jevanđelje i za ljubav Božiju i za milost Božiju, kojom ćemo se, ako Bog da, sada i pričestiti na ovoj sveštenoj službi Božijoj. Neka ste blagosloveni i neka je blagosloven ovaj dan i ovo naše sabranje!”

Na kraju Svete arhijerejske liturgije besjedio je Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, koji je kazao da je naša sveta vjera prošla kroz golgotu i njena slava zasijala je iz groba Hristovoga, kada je Gospod Isus Hristos ustao i javio se kao pobjeditelj smrti, da nas učini saučesnicima svoga Vaskrsenja i sudionicima Njegove vječne slave.

“Tako da naša vjera ima i svoju golgotu, ima stradanje Hristovo, ali ima i slavu Vaskrsenja Hristovoga. Naša vjera vrhuni u Hristovom Vaskrsenju, tako je ovo današnje slavlje zasnovano na golgoti Lovćenskoga hrama i razorenoga groba Njegoševoga, na tome strašnome pečatu koji je ostao na licu Crne Gore. Ali razrušena Lovćenska kapela se žrtvovala i na nebo se vaznijela i sada sa neba djeluje i vidimo da se umnožavaju lovćenske kapele po Crnoj Gori i po drugim srpskim zemljama. Napravljeno ih je već 20, ali ova je prva započeta i sagrađena i osveštana”, besjedio je Vladika Joanikije.

Visokopreosvećeni je naglasio da je “slijepa sila tadašnje vlasti komunističke, na čijem čelu je stajao Josip Broz Tito, koji je i naredio da se ruši Lovćenska kapela i grob Njegošev i da se podigne mauzolej, prividno odnijela pobjedu. Ali da je time istovremeno bila i poražena”. Podsjetivši da se hrabro i viteški za očuvanje Njegoševog amaneta i za odbranu Lovćenske svetinje i groba Njegoševog, borio blaženopočivši Mitropolit Danilo (Dajković) zajedno sa nekoliko sveštenika, među kojima je bio i “mladi vitez Crkve, prota, tada jerej, Momčilo Krivokapić”, Vladika je istakao da su oni bili podržani od ljudi koji su imali pameti, razuma i vjere u svojim srcima, a među mnogobrojnim čestitim ljudima koji pripadaju drugim vjerama bili su i Meša Selimović i Skender Kulenović.

“Zapravo ti ljudi predstavljali su savjest toga doba. Među njima, naravno, treba da pomenemo, kao što sinoć naš pjesnik reče, Petra Lubardu, Njegoša među slikarima. Od onih koji su tada bili na strani Njegoša i Lovćenske svetinje i groba Njegoševog i njegovog amaneta, evo ga još živi u punoći svojih ljeta i života – Matija Bećković, koji nas je sinoć tako lijepo obradovao svojom besjedom i o Njegošu i o Lovćenu i o našim ranama i stradanjima”, kazao je Mitropolit crnogorsko-primorski.

Po njegovim riječima prvo zaceljenje lovćenske rane, Njegoševe rane, bila je ova crkva na Prčanju podignuta u slavu Božiju i čast Svetoga Petra Cetinjskoga, poslije čije izgradnje su podizane nove kapele. Govoreći o značaju koji ima ova crkva na Prčanju, kazao je i da otac Momo ništa drugo nije uradio osim što je podigao ovu svetinju, a uradio je mnogo, to bi bilo već dovoljno za stalno pamćenje i njegovo pominjanje. Otac Momo je doživio tu nesreću rušenja Lovćenske kapele duboko kao mlad čovjek i nije mogao da se pomiri sa time. Nadao se da se ni Crna Gora nije pomirila sa rušenjem Lovćenske kapele, gaženjem Njegoševoga amaneta i skrnavljenjem njegovoga groba.

“Otac Momo je tome svjedok i bio je podržan od cijelog vjerujućega naroda, a i pripadalo mu je da stane na čelo naroda ovdje u Boki kotorskoj i da na takav način bude veliki oslonac i našem ostarelom blaženopočivšem Mitropolitu Danilu, ali i Srpskoj crkvi u Crnoj Gori. Takav je bio otac Momo u mladosti, takav je bio do poznih njegovih godina, ali mi njega ne znamo kao staroga, on je uvijek bio mlad, uvijek je nosio novinu Hristovu u sebi, novinu vjere, ljubavi, požrtvovanja. Tako je živio i tako je svedočio Hrista hrabro, junački, viteški, hrišćanski do svoga posljednjega izdisaja”, kazao je Vladika Joanikije. Osvrnuvši se na život o. Moma, zaključio je da se on pojavio u našem vremenu kao nosilac Njegoševog zavjeta i vjere, koja kaže: Vaskrsenja ne biva bez smrti.

Dalje je kazao da su ovo momenti kada vidimo da je Lovćenska kapela, iako je više nema pred našim očima, prisutna, da ona djeluje, da se umnožava njena slava, a tako se umnožava i slava Njegoševa i njegovoga groba.

“Svaka nova Lovćenska kapela prenosi blagoslov i Svetoga Petra Cetinjskoga i Svetoga Petra Drugoga Lovćenskoga Tajnovidca. Tako se projavljuje i Njegoševa svetost i zato ga proslavljamo kao Svetoga, istina za sada samo na lokalnom nivou. Ali tako i počinje kult svetaca, počevši od groba njegovoga, a grob Njegošev je hristolik, i žrtva Njegoševa i Njegoševe kapele i groba Njegoševoga je hristolika žrtva”, kazao je Mitropolit Joanikije, dodavši da se tako tragedija pretvara u slavu te da tako i naša sveta vjera vaskrsava i naše pamćenje se održava.

Podižući lovćenske kapele, kako je kazao, obnavljamo naše pamćenje, obnavljamo Kosovski zavjet, obnavljamo Njegoševu misao – kosovsku misao. Podsjetivši da je Andrić Njegoša nazvao tragičnim junakom kosovske misli, kazao je da se ta kosovska misao upečaćuje u našim srcima preko Lovćena, preko lovćenskih kapela koje su posijane već po svim srpskim zemljama.

“Zato danas na godišnjicu od kad je početa ova kapela, ali i na godišnjicu od rušenje Lovćenske kapele, na godišnjicu osvećanja ovoga svetoga hrama, koje je bilo prije 40 godina, ovdje imamo divan i svečan, veličanstven lovćenski sabor. Danas su se nama draga braća arhijereji: Vladika mileševski Atanasije i Vladika hercegovački Dimitrije, koji su došli da nam donesu svoju ljubav i da podrže ovaj Njegošev sabor, jer slava Lovćenske kapele djeluje i van Crne Gore.”

Na kraju svog obraćanja Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je poručio da će se tako i obnoviti Lovćenska kapela i Njegošev grob i, ako Bog da, tako ćemo ispuniti Njegošev amanet jednoga dana, da sagradimo Kapelu na Lovćenu i da Njegoševe napaćene kosti opet vratimo u crkvu, kako je on to zapovijedio.

“On je pjevao o Svetoj liturgiji na sledeći način: Nebo Tvojom hvalom odjekuje, zemlja slavi svoga Spasitelja! Tako je on želio, da sluša to nebesko pojanje u svojoj zadužbini – svojoj crkvi na Lovćenu, koju je posvetio svom stricu Svetome Petru Cetinjskome. Da bude učesnik vječne Liturgije.

Draga braćo i sestre, svima neka bude na zdravlje i na spasenje ova današnja sveta služba, da ponesete radost sa ove svete službe, da obnovite svoje pamćenje i svoje sjećanje na velike ljude, na sve one koji su se borili da očuvaju čast i obraz i pamćenje u tim zlim vremenima rušenja Lovćenske kapele. Bio ih je poveliki broj i da znamo da ta borba njihova, koji su oni tada vodili, a koju je predvodio Mitropolit Danilo (Dajković) i prota Momo Krivokapić, ima veliki značaj za ovo naše vrijeme. Da i mi nastavimo tim putem, ispunjavajući Njegošev zavjet da čuvamo svetu vjeru pravoslavnu i da idemo putem Hristovim u sve dane života našega”, poručio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.

Svetoj arhijerejskoj liturgiji su prisustvovali akademik Matija Bećković, predsjednik opštine Kotor Vladimir Jokić sa saradnicima, mnogobrojni predstavnici javnog i kulturnog života Boke kotorske.

Crkva Sv. Petra Cetinjskog na Prčanju je počela da se gradi neposredno poslije razaranja hrama Svetog Petra Cetinjskog na vrhu Lovćena 1972. godine. Projektovao je arhitekta Savo Ristov Krivokapić, brat protojereja-stavrofora Momčila Krivokapića. Crkva predstavlja savremenu repliku nekadašnje Kapele na Lovćenu.

 

Izvor: Mitropolija