Mitropolit Joanikije: I turska carevina je strepila od srpskoga naroda, od njegovoga jedinstva!

Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je juče, na spomen spaljivanja moštiju Svetog Save Svetu službu Božiju u manastiru Svetog Save na Savinoj glavici u Donjem Grblju.

U arhipastirskoj besjedi Mitropolit Joanikije je rekao da je, kao apostol Hristov Sveti Sava preporodio svoje otačastvo i svoj narod Duhom Svetim.

“I svoja duhovna čada kao plodne masline nasadio u raju Božjem, jer tada srpski narod, iako je i ranije imao i hramova i svetitelja i Božjih ugodnika, dobija novi zamah u svemu. Do tada se kolebao srpski narod između istoka i zapada – kome će se privoljeti carstvu, da li zapadnome ili istočnome. Da li vjeri katoličkoj, da li vjeri pravoslavnoj? A od Svetoga Save sve je jasno zato što je on bio toliki autoritet kao podvižnik, Božji ugodnik, ali i kao veoma obrazovan”. rekao je Mitropolit crnogorsko-primorski.

Vladika je naglasio da je Sveti sava ljepotu hramova, fresaka, ikona, svetih knjiga, ljepotu duše, ljepotu molitve sa Svete Gore ugradio u svoje otačastvo.

“Sve je to ugradio u svoj narod i djecu sabrao oko imena Božjega, priveo ih Gospodu Isusu Hristu, svoj narod sjedinio sa Hristom. Zato je toliko naš narod, koji se sjedinio sa Hristom, sjedinjen i sa Svetim Savom. Jer, pamti ko ga je sjedinio, ko ga je naučio, ko ga je prosvetio i na koga se može osloniti. To je on bio i za života i posebno poslije svoga upokojenja. Iz njegovoga svetoga kivota izlivala su se bezbrojna čudesa”, rekao je on.

Mitropolit Joanikije je podsjetio da je za vrijeme osmanskoga iga naš narod čeznuo za slobodom i zbog toga često dizao bune.

“Ali, i turska carevina je strepila od srpskoga naroda, od njegovoga jedinstva i naročito od sile pravoslavne vjere i od krsta Hristovoga koji nosi srpski narod, pa su u vrijeme buna i ustanaka u Banati i Hercegovini mislili da ubiju dušu srpskome narodu od njega za va vijek vijeka naprave poslušnu raju koja će zaboraviti svoje pretke i vezati se za sultana i svoje age i begove. Zato su riješili da sažegu mošti Svetoga Save. To je učinio Sinan paša beogradski koji je, otprilike bio albanskoga porijekla. A mogao je biti bilo kojega porijekla, jer kao bezbožnik, on je pomislio ako sažegne mošti Svetoga Save da svetitelj više neće prebivati u svome narodu. Međutim, kako reče pjesnik, Svetitelj je tražio mjesto za hram a zločinac mjesto za sažig njegovih svetih moštiju”, kazao je Vladika Joanikije.

Kazao je da je iz toga praha moštiju Svetoga Save iznikao naš najljepši hram koji objedinjuje cio srpski narod.

“Tajna je koju ne mogu razumjeti mnogi drugi narodi, da se poslije spaljivanja Savinih moštiju, narod još više vezao za Svetog Savu. Tada su se mnoge porodice u srpskom narodu zavjetovale da će ga uzeti slaviti kao svoje krsno ime. Pa ili prislužuju uz svoju krsnu slavu Svetoga Savu, ili ga slave kao svoje krsno ime”, rekao je on.

Vladika je podsjetio na mnoštvo mjesta koje je obilježio Sveti Sava poslije svoga upokojenja, posebno poslije spaljivanja njegovih svetih moštiju.

“Vrlo je interesantvo da poslije spaljivanja njegovih moštiju.narednih stotinu godina nastaju njegove najljepše freske i ikone po svim našim hramovima. Eno u manastiru Ostrogu ta čuvena freska koja je pod zaštitom UNESKO-a nastala je nakon sedamdeset godina, možda i manje, od spaljivanja moštiju Svetoga Save. A da ne govorimo o onim prekrasnim ikonama i freskama u drugim našim manastirima, Morači, Pivi, po Primorju… I evo, i ovdje je stopa Svetoga Save. On je dolazi za svoga života ovdje u Primorje, odavde je išao u Svetu zemlju, mnogo puta ovuda prohodio. I dovde je razasut prah od njegovih svetih moštiju. A dublje gledano, mi smo svi iznikli duhovvo iz toga praha Svetoga Save Duhonosca, objednitelja i vječnoga duhovnoga vožda našega roda”, poručio je Mitropolit Joanikije.

Vladika je takođe naglasio da Sveti Sava nije samo naš, nego je vaseljenski svetitelj.

“On je apostol Hristov, poštovan u cijeloj vaseljeni.On nas je uveo u zajednicu kulturnih i prosvećenih naroda Evrope. I zahvaljujući njemu, njegovom zavjetu, zavještanju i učenju u njegovo vrijeme i nešto kasnije dostigli smo najveće dostojanstvo u našoj istoriji, i toga se sjećamo i to čuvamo”, zaključio je Mitropolit Joanikije.