Piše: Emilo Labudović
Bilo je više nego jasno i očekivano da će i nas zadesiti, bilo je samo pitanje – kada? Bilo je van pameti očekivati da će talas nasilja koji se valja planetom zaobići ove krajeve i da ćemo opstati kao pusto ostrvo na beskrajnom okeanu.
Samo krajnje naivni mogli su se uljuljkivati u samozaboravu da će video – igrice, koje su postale ne virtuelna već gotovo jedina stvarnost koju žive naša djeca, a koje su prepune nasilja i užasnih scena smrti, od njih napraviti samarićane i ljude pune nježnosti i čovjekoljublja.
Samo oni koji se, dok se djeca od uzrasta vrtića pa do zrelih godina besomučno tuku pesnicama, palicama, noževima, ponašaju kao nojevi, zavlačeći glavu u pijesak pred opasnošću, nijesu i neće da shvate da je od pesnice, palice i noža do smrti samo korak ili puka sreća.
I samo pobornici neokolonijalne svijesti u kojoj su jedine pažnje i slijeđenja vrijedne „vrijednosti“ samo one koje dolaze sa Zapada, nijesu bili svjesni da će, kad – tad, sumorne slike i vijesti o kaubojskim divljanjima po američkim školama naići na sličan odjek i kod nas. A onda (nam) se dogodilo. Danas na Vračaru, sjutra… ko zna gdje.
Slijed dešavanja i reakcije koje ništa ne rešavaju podrazumijeva standardni „minut ćutanja“ kao izraz žaljenja za žrtvama i solidarnosti sa njihovim porodicama.
Međutim, ostaje pitanje može li „minut ćutanja“ biti satisfakcija i nadoknada za decenije ćutanja pred pojavom koja se odvijala, iz dana u dan narastala i postajala redovna i „odomaćena“? I hoće li tri dana sveopšte žalosti biti nadoknada za decenije neizrecive žalosti koje slijede porodicama žrtava? Za neproslavljene mature, diplomske svečanosti, za neodigrana svadbena kola, prazne kolijevke… I hoće li sve trajati ta tri dana, do neke nove tragedije, do novog užasa?
Tuđu tugu je, kažu, lako tješiti, ali njene prave razmjere društvo nije ni stanju da sagledađ, a još manje da ublaži. Svi izrazi saučešća, od onih sa najviših adresa, ugavnom formalnih, pa do onih od običnih građana, iskrenih i ljudskih, nijesu ni od kakve pomoći onim roditeljima koji će danas, sjutra sahraniti svoju djecu i svoje nade. Jer, samo je smrt zauvijek i ta smrt boli samo one koji su na gubitku.
Osjećaju gorčine i najvišeg stepena užasa doprinosi i saznanje da je u vračarskom slučaju, kao i u mnogima prije njega, društvena odmazda u vidu odgovarajuće kazne – nemoguća jer je počinilac – maloljetan. A baš ta činjenica, zasnovana na zakonu i brizi za djecu, postavlja krucijalno pitanje za pravne stručnjake, psihologe, sociologe, zakonopisce, pitanje donje i gornje granice maloljetnosti kao podloge za nekažnjivost počinioca (zlo)djela.
Da li su te granice, određene još u prošlom (u nekim sistemima i u pretprošlom) vijeku primjerene ovom digitalizovanom i prilično otuđenom vremenu?
Da li su djeca maloljetničke dobi iz devetnaestog i dvadesetog vijeka istog nivoa društvene svijesti i obrazovanja kao djeca sajber generacija?
Da li je moderno društvo neokapitalističke, potrošačke i, definitivno, prozapadne koncepcije ljudskih prava i sloboda koja sežu do vrtića, društvo razorene porodice u kojoj su roditelji više posvećeni sticanju društvenog statusa ili obezbjeđivanju elementarne egzistencije nego vaspitanju djece, sposobno da vaspitava i nadzire djecu do nivoa mentalne zrelosti da shvataju i svoje obaveze i budu odgovorna za njih?
I pitanje svih pitanja: do kad je dijete – dijete? Jer, počinilac vračarskog zločina, PO ZAKONSKOJ DEFINICIJI JOŠ UVIJEK TRINAESTOGODIŠNJE DIJETE, u maniru visokog profesionalca, je planirao, pripremao, skicirao i oružano obezbijedio svaki korak svoga krvavog pira. Djeca su „ukras svijeta“, kaže pjesma, ali nije svaki „ukras“ za kićenje!
Ruku na srce, uvijek je jednostavnije postavljati pitanja i dileme nego davati odgovore na njih. Ali, jednom se, kao društvo i kao pojedinci, moramo suočiti sa činjenicom da nam djeca rastu i stasavaju, psihološki i društveno se profilišu negdje izvan i daleko od naše pažnje. Pažnje koja ne podrazumijeva samo nadzor „a la Veliki brat“, već i mnogo ljubavi, razumijevanja, strpljenja, praštanja, ali i jasno definisanih „crvenih linija“ preko kojih tatini ljubimci i mamine maze ne mogu ni po koju cijenu i ne bez odgovaajuće sankcije.
Najveća zakinska mjera koja može biti izrečena počiniocu vračarskog zločina je pojačan roditeljski nadzor i, eventualno, obavezan psihološki i psihijatrijski tretman. Za nekoliko godina, kad zaborav i novi slučajevi ovaj (osim za roditelje stradalih) ostave u sjenci, maloljetni počinilac će, sa svom svojom izopačenom sviješću, postaće punoljetni građanin sa svim svojim pravima i slobodama.
Ko nam onda garantuje da će ostati samo to i na tome, i da neće opet uzeti u ruke papir i olovku da skicira i pištolj, dva, da realizuje „skicirano“?
Hoćemo li, i kada, ako ikad uopšte, shvatiti da konglomerat takozvanih „zapadnih vrijednosti“, kojima hrlimo kao muve bez glave, u sebi sadrže i Teksas na Balkanu. I pravilo: prvo pucaj, pa onda pitaj. Ali, dok Amerika još uvijek preživljava svoj „divlji Zapad“ i iznova „obračune kod Ok korala“, naša kaubojština je tek na početku.
Hoćemo li i smijemo li ostati samo na konstataciji da takozvani maloljetnički kriminal, od vršnjačkog nasilja do ozbiljnih ubistava, narasta kao nakiselo tijesto i prijeti da postane grk hljeb koji nije moguće progutati? Do nas je i „potonja je ura“, ako već nije i prekasno.
Zapad je leglo SATANE,Zapad je zlo.
Cijeli dan slusam gluposti a na vrhu je bio Vučić ,kojemje opet bitniji zapad i EU. Sta uraditi ,prvo pametne telefone zabraniti djeci do 18 godina ga ga nose van kuće ako ga imaju jer smo postali otudeno drustvo pa cak i u kući smo poceli komunicirati preko telefona iako sjedimo za istim stolom.Drugo u Ustav staviti sa je sport za omladinu obavezan i besplatan kao sto su i Francuzi uradili davni godina jer danas samo bogati mogu da se bave sportom i treće vratiti i omasoviti izviđace ,skaute i slične organizacije gdje će se djeca družiti i upoznavati a ne da zive uz pametne telefone u Matrixu .I četvrto najbitnije ,odjebati EU i zapadne vrijednosti i živjeti svoj život bez namečanja pravila zarad kapitala. Mislim da samo ove cetiri stvari bi nasu asocijalnu djecu polako vračala na pravi put jer ako se ovako nastavi izgubit ćemo djecu i razum.Nemojte me krivo razumjeti ,zao mi je djece jer nemaju budučnost stavljena preko pametnih telefona u Matrx.
Ako ima u CG, SR, RS nekakva nagrada tipa „13-jul“, „NIN“, „Njegosh“, „Ivo Andric“, „Pulicer“… za pisanu rech, javno izgovorenu rech, ja bih kandidovao ovaj chlanak/kolumnu „MIRIS ZAPADA NA BALKANU“.
Nema pasusa, nema rechednice, koju bih posebno izdvojio; Izdvojio bih svaki pasus, svaku rechenicu. Zamolio bih vas da chlanak opet procitate polako, ako ste vec preleteli preko njega.
.
.
.
Nema potrebe zavijati u omotach, treba reci da postoje i UZAJAMNO ISKLJUCHUJUCE stvari i UZAJAMNO UKLJUCHUJUCE stvari, koje treba unapred predvidjati, prema kojima se treba unapred postavljati:
Nema muzikalnih, romantichnih, inteligentnih siledzija, buzdovana, balvana. Takve stvari ne idu zajedno.
Na drugoj strani, ako se odluchite za zivot BESOMUCHNE TRKE ZA NOVCEM, zivot u kome NEMA SLOBODE BEZ EKONOMSKE SLOBODE, sto je zivot, kojim mi na zapadu zivimo svaki dan, onda morate unapred da znate, da ce vam se ovakve stvari desavati, skoro na svako-mesechnoj, svako-godishnjoj osnovi.
Ako u pozorishtu u prvom chinu vidite pushku obesenu u zid, onda znajte da ce u drugom ili trecem chinu ta pushka i da opali.
.
.
Otac ugledan lekar. Majka profesorka. Sin 14 godina, 7-mi razred, medju najboljim djacima. Kad je pobio sve sa liste za likvidaciju, izashao je na svez vazduh u dvoriste shkole i stalozeno pozvao policiju preko svog mobilnog (pretpostavljam – ajfoun). Rekao je sluzbenici da je upravo pobio vishe osoba i da je – PSIHOPATA.
Kod nas u US, ovo je, vec u 10-ak godina – takoreci „NORMALNA POJAVA“. Jedina razlika je, shto u 90% sluchajeva, ove nabedjene „psihopate“ PRESUDJUJU SAMI SEBI, na licu mesta. Kad je ova mala zver-zivotinja u ljudskom obliku rekla policiji da je „psihopata“, on nam je indirektno porucio – obratite paznju da sam ja 14-god star i da sam neurachunljiv. To znachi, kad ja pucam u ljude, ja vidim drvece, mete za vedzbu, ja ne vidim ljude….
Ako u organizmu nemate minimalnu kolichinu SOLI, umrecete od dehidracije. Krv je neka vrsta kamiona, koji prevoze hranu kroz organizam do svih celija organizma. Ako je krv kamion, kojim se prenosi hrana za odzavanje celija u zivotu, onda je plazma (techni deo krvi) sa svojim kritichnim mineralom/elektrolitom soli neka vrsta posude u kojoj se prenosi voda kroz telo. Bez soli ne mozemo da unesemo vodu u nashe celije. Zvuchi paradoksalno, ali je tachno – ako nemash min kolichinu soli u svom organizmu – umrecesh od dehidratacije.
.
.
Na drugoj strani, ako pojedesh sholju soli, smrtno cesh ugroziti svoj zivot. Premalo soli u organizmu vodi u smrt. Previshe soli u organizmu, takodje vodi u smrt organizma.
Do nas je da odluchimo: Ne mozemo da eliminishemo so, vec treba da sami navigiramo nash brod izmedju tih opasnih voda.
.
.
Bez minimuma demokratije, slobode, zivot nije zivot. To je zivot gliste, brava. Na drugoj strani previshe demokratije vodi ka HAOSU. U Musolinijevo vreme, svi vozovi su stizali na vreme, nije bilo kashnjenja.
Ovo sto se posle 2020 deshava u CG, je vishak demokratije, neuredjena demokratija, neogranichena sloboda… Ustav lepo propisuje da Predsednik nema nijednu izvrshnu funkciju, ne rachunajuci vojsku. On je tu samo da bude „fugura glava“, neshto poput engleske kraljice, da proglashava, predaje neku titulu, potpisuje neki zakon, vraca ga na josh jedno razmatranje, da ide ispred postrojene garde, da ide na sahrane stranim drzavnicima itd itd. U takvoj situaciji Milo Lopov je umislio da on ne samo predaje mandat mandataru, koji je sakupio 41 glas, vec je on tu da ga ISPITUJE, da vidi da li je podoban, da li je glasao 2006 za secesiju i ako mu ne ispuni ochekivanja – da MU NE DA MANDAT! U CG nema ko da ga u tome sprechi.
Medjutim, to sve ne znachi da treba izabrati Musolinijev model, da svi vozovi stizu na vreme. Naprotiv, treba izabrati HUMANIJE DRUSHTVO sa svim nus-produktima, sa kojima se treba boriti. Reshenje nije da eliminishesh so iz ishrane, vec da uzimash so u zdravim granicama elektrolita.
Kako Zakon tretira DECHAKE-UBICE?
Prvo treba da uochimo tu chudnu chinjenicu: Nema DEVOJCHICA-UBICA. To je ono sto sam u pochetku naveo, da postoji princip automatizma – uzajamno-iskljuchujuce i uzajamno-ukljuchujuce stvari. Devojchice nisu predisponirane da budu siledzije (govorimo o prosecima, ogromnim vecinama, ne izuzecima – jako retkim sluchajevima siledzijstva devojchica nad devojchicama). Ubistva se dakle ne deshavaju iz nichega. Radi se o EKSKALACIJI, kad se stvore uslovi u drushtvu.
.
.
Zakonodavci za osnovu koriste NEURO-NAUKU, koja je i danas VRLO PRIMITIVNA, jer mi nikada necemo biti u stanju da reshimo MISTERIJU ZIVOTA, jer nash mozak nikad nece biti u stanju da rashchivija samog sebe.
Neuro nauka kaze da deca do neke granice (obichno je to 14 godina) nisu u stanju da sagledaju posledice, nemaju mehanizma da rasudjuju o zivotu, na nachin kako mi odrasli to radimo. Dakle, deca ne mogu da budu odgovorna za svoje drastichne postupke! Decu mozemo samo da kaznjavamo za sitne prekrshaje!!
.
.
U Avganistanu su izabrali granicu od 12 godina, kad se deca tretiraju kao biljke, nisu u stanju da misle, shta im je chiniti. U Albaniji kao i u SR ta granica je 14. Ova 14-godishnja ZMIJA nece videti ni dan zatvora. Bice 2, 3 godine na nekakvim pregledima, bolnichkoj njezi i onda izlazi natrag u drushtvo, da ide na zurke, u diskoteke, da sedi u razredu, juri devojke ide natrag na strelishta da vezba pucanje – u metu. Moze li neko da mi kaze – da li tako neshto ima IKAKVE SVRHE, IKAKVOG SMISLA? Ako je neko bio neurachunljiv, nesposoban da sa 12 ili 14 godina donosi odluke, kad josh nije uchinio nikakav masakr, kako ce takva mala zver u ljudskom obliku, poshto je pobila 10 ak andjela-dece da posle 2, 3 godine pedagoshkih osmatranja, lezanja po bolnicama, kad izadje biti u stanju da sad trezveno rasudjuje? Naprotiv, ta mala zver ce posle 2, 3 godine biti 10 puta veca, iskusnija TEMPIRANA BOMBA.
Ja dalje postavljam pitanje: AKO JE NEKO NEURACHUNLJIV (to moze da bude i privremena/ prolazna neurachunljivost, pao mu „mrak na ochi“, droga, izliv ljubomore… dodaj tome decu), DA LI ON IMA PRAVO DA NEKAZNJENO UBIJA, MASAKRIRA? Ako svesna osoba mora da ide u dozivotni zatvor, zasto i neurachunljiva osoba ne bi ishla u isti dozivotni zatvor umesto da ga dozivotno leche u bolnici. Ako je neurachunljiv, on nece ni biti svestan razlike izmedju bolnice i zatvora. A AKO JE SVESTAN RAZLIKE IZMEDJU BOLNICE I ZAT VORA, ONGA GARANTOVANO JE ZNAO SVO VREME SHTA RADI, kao shto je i sluchaj sa ovom malom zveri, koji je izasao na svez vazduh u dvorishte i onda smireno, natenane pozvao policiju i rekao im da je PSIHOPATA (inmache najbolji djak u razredu!).
Jedinu povlasticu bih dao ovim neurachunljivim da ne placaju zatvorski dug prema drushtvu pomeshani sa ostalim „urachunljivim“ zatvorenicima, izdvojio bih da budu sa svojom vrstom u zatvoru.
.
.
Za one koji ce da izaberu da „filozofiraju“ o nepravilnom tretmanu dece, umnobolesnih, maloletnih, neurachunljivih, hteo bih da poruchim da u US ta granica od 14 godina, kakva je u SR, ne postoji na nivou savezne drzave. Naime svaka drzava u US ima svoje granice maloletnih kriminalaca. Ta granica se krece od 6 godina (u Severnoj Karolini) pa do najcheshce granice od 12 i 14 godina.