Piše: Emilo Labudović

Bilo je više nego jasno i očekivano da će i nas zadesiti, bilo je samo pitanje – kada? Bilo je van pameti očekivati da će talas nasilja koji se valja planetom zaobići ove krajeve i da ćemo opstati kao pusto ostrvo na beskrajnom okeanu.

Samo krajnje naivni mogli su se uljuljkivati u samozaboravu da će video – igrice, koje su postale ne virtuelna već gotovo jedina stvarnost koju žive naša djeca, a koje su prepune nasilja i užasnih scena smrti, od njih napraviti samarićane i ljude pune nježnosti i čovjekoljublja.

Samo oni koji se, dok se djeca od uzrasta vrtića pa do zrelih godina besomučno tuku pesnicama, palicama, noževima, ponašaju kao nojevi, zavlačeći glavu u pijesak pred opasnošću, nijesu i neće da shvate da je od pesnice, palice i noža do smrti samo korak ili puka sreća.

I samo pobornici neokolonijalne svijesti u kojoj su jedine pažnje i slijeđenja vrijedne „vrijednosti“ samo one koje dolaze sa Zapada, nijesu bili svjesni da će, kad – tad, sumorne slike i vijesti o kaubojskim divljanjima po američkim školama naići na sličan odjek i kod nas. A onda (nam) se dogodilo. Danas na Vračaru, sjutra… ko zna gdje.

Slijed dešavanja i reakcije koje ništa ne rešavaju podrazumijeva standardni „minut ćutanja“ kao izraz žaljenja za žrtvama i solidarnosti sa njihovim porodicama.

Međutim, ostaje pitanje može li „minut ćutanja“ biti satisfakcija i nadoknada za decenije ćutanja pred pojavom koja se odvijala, iz dana u dan narastala i postajala redovna i „odomaćena“? I hoće li tri dana sveopšte žalosti biti nadoknada za decenije neizrecive žalosti koje slijede porodicama žrtava? Za neproslavljene mature, diplomske svečanosti, za neodigrana svadbena kola, prazne kolijevke… I hoće li sve trajati ta tri dana, do neke nove tragedije, do novog užasa?

Tuđu tugu je, kažu, lako tješiti, ali njene prave razmjere društvo nije ni stanju da sagledađ, a još manje da ublaži. Svi izrazi saučešća, od onih sa najviših adresa, ugavnom formalnih, pa do onih od običnih građana, iskrenih i ljudskih, nijesu ni od kakve pomoći onim roditeljima koji će danas, sjutra sahraniti svoju djecu i svoje nade. Jer, samo je smrt zauvijek i ta smrt boli samo one koji su na gubitku.

Osjećaju gorčine i najvišeg stepena užasa doprinosi i saznanje da je u vračarskom slučaju, kao i u mnogima prije njega, društvena odmazda u vidu odgovarajuće kazne – nemoguća jer je počinilac – maloljetan. A baš ta činjenica, zasnovana na zakonu i brizi za djecu, postavlja krucijalno pitanje za pravne stručnjake, psihologe, sociologe, zakonopisce, pitanje donje i gornje granice maloljetnosti kao podloge za nekažnjivost počinioca (zlo)djela.

Da li su te granice, određene još u prošlom (u nekim sistemima i u pretprošlom) vijeku primjerene ovom digitalizovanom i prilično otuđenom vremenu?

Da li su djeca maloljetničke dobi iz devetnaestog i dvadesetog vijeka istog nivoa društvene svijesti i obrazovanja kao djeca sajber generacija?

Da li je moderno društvo neokapitalističke, potrošačke i, definitivno, prozapadne koncepcije ljudskih prava i sloboda koja sežu do vrtića, društvo razorene porodice u kojoj su roditelji više posvećeni sticanju društvenog statusa ili obezbjeđivanju elementarne egzistencije nego vaspitanju djece, sposobno da vaspitava i nadzire djecu do nivoa mentalne zrelosti da shvataju i svoje obaveze i budu odgovorna za njih?

I pitanje svih pitanja: do kad je dijete – dijete? Jer, počinilac vračarskog zločina, PO ZAKONSKOJ DEFINICIJI JOŠ UVIJEK TRINAESTOGODIŠNJE DIJETE, u maniru visokog profesionalca, je planirao, pripremao, skicirao i oružano obezbijedio svaki korak svoga krvavog pira. Djeca su „ukras svijeta“, kaže pjesma, ali nije svaki „ukras“ za kićenje!

Ruku na srce, uvijek je jednostavnije postavljati pitanja i dileme nego davati odgovore na njih. Ali, jednom se, kao društvo i kao pojedinci, moramo suočiti sa činjenicom da nam djeca rastu i stasavaju, psihološki i društveno se profilišu negdje izvan i daleko od naše pažnje. Pažnje koja ne podrazumijeva samo nadzor „a la Veliki brat“, već i mnogo ljubavi, razumijevanja, strpljenja, praštanja, ali i jasno definisanih „crvenih linija“ preko kojih tatini ljubimci i mamine maze ne mogu ni po koju cijenu i ne bez odgovaajuće sankcije.

Najveća zakinska mjera koja može biti izrečena počiniocu vračarskog zločina je pojačan roditeljski nadzor i, eventualno, obavezan psihološki i psihijatrijski tretman. Za nekoliko godina, kad zaborav i novi slučajevi ovaj (osim za roditelje stradalih) ostave u sjenci, maloljetni počinilac će, sa svom svojom izopačenom sviješću, postaće punoljetni građanin sa svim svojim pravima i slobodama.

Ko nam onda garantuje da će ostati samo to i na tome, i da neće opet uzeti u ruke papir i olovku da skicira i pištolj, dva, da realizuje „skicirano“?

Hoćemo li, i kada, ako ikad uopšte, shvatiti da konglomerat takozvanih „zapadnih vrijednosti“, kojima hrlimo kao muve bez glave, u sebi sadrže i Teksas na Balkanu. I pravilo: prvo pucaj, pa onda pitaj. Ali, dok Amerika još uvijek preživljava svoj „divlji Zapad“ i iznova „obračune kod Ok korala“, naša kaubojština je tek na početku.

Hoćemo li i smijemo li ostati samo na konstataciji da takozvani maloljetnički kriminal, od vršnjačkog nasilja do ozbiljnih ubistava, narasta kao nakiselo tijesto i prijeti da postane grk hljeb koji nije moguće progutati? Do nas je i „potonja je ura“, ako već nije i prekasno.

Tagovi