MILUTINU OTPOZDRAV NA PISMO

Piše: Emilo Labudović

Brate Milutine,

znao si i znali smo! Još istog onog časa kad si se, kao nekad Lazar, opredijelio za „carstvo nebesko“ i kad si, između skromne sinekure kojom je država plaćala tvoje „direktorovanje“ školom u Plužinama i časti i obraza, krenuo tragom svoga pretka Baja Pivljanna, bilo je jasno i očekivano da će te smijeniti. Jer oni koji puze ne podnose one koji stoje – zaklanjaju im sunce koje, za njih, izgrijeva na Zapadu.

Brate Milutine,
da je drugačje ne bi valjalo, vjeruj mi. Jer goreg šamara ne bi primio nego da su te podržali oni zbog kojih si ostavio fotelju. Taj prljavi trag, krvav kao ožiljak rezan nožem, ne bi ostao samo na tvom već i na licu onih koji te, bilo rođenjem, bilo po ideji, slijede i tragom ti hode. Ovako, za sva vremena si im ostavio adresu po kojoj se mogu kazivati svuda i u svako vrijeme.

Brate Milutine,
u istoriju i na sjajne stranice rodoslova ulazi se kroz tjesna vrata, poput onih u Jerusalmu, i nije svakome dato da bude pamćen i po dobru pominjan. Ali, ti si prošao i, što se mene tiče, pišem te rame uz rame sa još jednim direktorom. Direktorom Muške gimnazije u Kragujevcu, Milojem Pavlovićem, koji je, na ponudu zlikovaca da izađe iz đačkog stroja, postrojenog za stijeljanje, rekao: „Pucajte, ja i sada držim čas! A za kraj toga časa, brate Milutine, u našem rodu još nije zvnilo.

Brate Milutine,
svijetlo ti na divanu lice. Sve drugo je – drugo i, vjeruj mi, manje važno!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)