Piše Mr Momo Joksimović
Među ljudima vraneškog kraja ostala su imena koja se ne pamte po bogastvu, sili ili vlasti, već po dobroti,poštenju i ljudskosti. Jedno od takvih imena je i Milivoje Čurović iz Uskoka—čovjek blagog lica, tople duše i velikog srca,koga je narod pamtiо kao dobrog čovjeka i poštara. Milivoje je rođen u slobidarskoj kući, u vremenu kada su se čast, obraz i riječ čuvali više nego išta. Sin nadaleko čuvenog Jovana, spasitlja mnogih života, čovjeka sa najviše kumstava ne samo u uskočkom kraju. Taj slobodarski duh nosio je u sebi Milivoje čitavog života. Sudbina ga nije mazila.
Poslije onog strašnog Drugog nam rata, kao i mnogi čestiti ljudi tog vremena, prošao je kroz golgotu Golog otoka. Bio je mučenik i stradalnik jednog teškog i surovog doba. Ali, i pored svih muka i patnji, stradanja i nepravdi, nije izgubio dušu čovjeka. Nije poklekao, niti se odrekao svoje vjere, svoga roda i svojih uvjerenja.
U svim tim teškim danima uz njega je stajala njegova vjerna supruga Milena, zvana Šujka, žena iz ugledne kuće i doma Ašana.
Iz porodice čiji su preci branili Crnu Goru i srpstvo, a njen otac Novak ostao upamćen kao junak mjkovačke bitke i borac protiv Švaba. Njegov bliski predak Mijajlo je pao na Vučijem dolu. Novak je prvi predsjednik uskočke opštine. Šujka je bila stub kuće, žena koja je sa Milivojem dijelila i dobro i zlo, muku i radost, podižući porodicu u duhu rada i ljubavi prema svome narodu. Ona je bila sva otmena i otresita. Šujka unuka barjaktara Jovana Kršikape sa Mojkovca i direktni potomak po ženskoj liniji Petra Kršikape, koga ubi gospodar Njegoš zbog puške, koja je skinula glavu Smail age.
Izrodili su tri sina i dvije kćerke,čestitu i vrijednu djecu, a potom i brojno potomstvo. Danas su njihovi sinovi i unuci i praunuci poznati kulturni, sportski i javni radnici, ljudi koji dostojno nose prezime Čurovića i nastavljaju porodičnu tradiciju časti i obraza. Ostali su na pravoj srpskoj strani, čuvajući vjeru, korijene i idnetitet.
A njihova kuća i poštaska kancelarija, bili su otvoreni pogotovu petkom, pazarnim danom u Pavinom Polju, da se svrati, počasti, ostavi torba, kaca, zaveže konj za ogradu, i završi posao.
Milivoje nije bio samo poštar. On je bio veza ljudi sa svijetom, most između Vraneša i dalekog života. U vrijeme kada nije bilo telefona na svakom koraku, kada su pisma bila jedina utjeha i radost, Milivoje je nosio i tuđu sreću i tuđu brigu. Povezivao je roditelje sa djecom u školama i na fakultetima, muževe sa suprugama, braću sa braćom. Nije gledao na vrijeme ni na umor. Za njega nije bilo radnog vremena. Ima je lijepu narav.
Znao se našaliti i svakog raspoložiti. Umiо je na sebi svojstven način, i da tragicnu vijet pristojno i umirujuće saopšti. Nije voli da mu policija nalazi pošiljke koje bi uzela, pogotovo pošiljke duvana. Žao mu je bilo ljudi kojima se ta pošiljka oduzima, a i nije mu bio prijatno da se posmumnja da i on u nečemu tajanstveno radi. Nije volio špijune i došnike.
Njih se klonio koliko se moglo. On je bio toliko precizan, da je blagajna sa novcem bila dostupna za kontrolu u svako doba dana i noći. Pošten čovjek do bola. Ustajao je i u podne i u ponoć da nekome učini uslugu, da pomogne, da donese vijest ili utjehu. Najvesliji je bio kad bi nekome nešto pomogao. A pomagao je mnogo-svima, da bi trebalo telefonsku kutiju, slušalicu sa opremom, ostaviti u Vranešu kao trajnu i lijepu uspomenu, jer ta slušalica je bila veza Vraneša sa svijetom .
Njegova ljepota nije bila samo u licu, već u duši. Blagost mu je sijala iz očiju, a osmijeh i dobra riječ iz usta. Bio je čovjek koga su ljudi voljeli, jer je znao da sasluša, da pomogne i da bude čovjek u svakom trenutku.
Zato Vraneš i danas pamti Milivoja Čurovića—dobrog čovjeka, golootočkog stradalnika, čestitog poštara i domaćina. Pamti i njegovu plemenitu suprugu Šujku, kao i njihovo čestito potomstvo. Takvi ljudi ne odlaze nikada. Oni ostaju u pričama naroda, u sjećanjima komšija i u ponosu svoga kraja. Njihov život je dokaz da čovjek može proći kroz velike muke, a da ipak ostane dobar, čestit i uspravan.
