Miholjski zbor: Stari ljudi bi „nešto“ što naliči Ljubu u davna vremena zvali tuđa nafaka

Piše: Miholjski zbor

Nama iz Miholjskog zbora je interesantna količina neznanja sa kojom Ljubo Filipović piše svoje eseje na zadatu temu. Veoma nam je jasno da to on ne radi dobrim dijelom iz svoje glave, nego po preporuci prijatelja sa strane i za interes ali kao po običaju tuđe.

Stari ljudi bi „nešto“ što naliči Ljubu u davna vremena zvali tuđa nafaka i ne bismo detaljisali kako su se naši stari prema tome ophodili. Međutim, da bi komentarisao naše udruženje čija je starost duža od pojedinih zemalja iz kojih Ljubo dobija apanažu za svoje pisanije on zaista mora imati dobro predznanje istorije čega je i on svJestan, pa se po svom lijenom običaju zadržava u sferi bliske mu i izmišljene istorije.

Dakle ne postoji Zbor stariji od našeg, jer je tradicija i istorijat Miholjskog zbora duga, punih 8 vjekova. Znao bi on, da je pročitao i da je Zbor kroz istoriju, sa Paštrovskom Bankadom i Grbljanima branio Boku od osvajača, imao svoje opštine, gvardiju i još mnogo čega na šta bi normalni ljudi bili ponosni, ali Ljubo neznaveni nije.

Mnogo je to štiva da se proučava za jednog mrzovoljnog „nadri-novinara“ pa tako on u gebelsovskom stilu brka laž i izmišljotine sa pojedinim činjenicama i dobija samo njemu znanu istoriju.
Mi nećemo uzimati u odbranu Ljotića i njegov Zbor, ali Ljubova fatazmagorija da mu je u tome pomagao jedan vladika i to još Sveti Nikolaj Velimirović je vrijeđanje zdravog razuma onome ko ga ima.

Što se tiče bliže istorije i našega rada u poslednje vrijeme, ni tu Ljubo nije pokazao zavidno znanje. Prije bi se reklo, „prepisivačka škola“ Birn-a i ko zna kakvih i za čije interese nevladinih organizacija.

Mi smo svetosavsko i srpsko udruženje iz Crne Gore, a ne Montenegra, koje je pomagalo i pomagaće svim ljudima koji su ugroženi. Naša pomoć je stizala u domove ljudi drugih vjera i nacionalnosti, jednako kao i u srpske. Naša krv je spašavala živote Crnogorcima, Muslimanima, Hrvatima, jednako koliko i Srbima. Mi nijesmo zatvarali oči pred onima koji nemaju, nego smo ih sa bratskom ljubavlju obilazili i sa njima delili ono što imamo. Branili smo i tuđu vjeru i vjerske objekte kao svoje, jer nama je jasna maksima Marka Miljanova, čojstva i junaštva.

„Dobri naš“ Ljubo je daleko zagledan i zaljubljen u budućnost, u evrointegracije, NATO i dugine boje, a mi u naše velikane, istoriju i tradiciju iz koje crpimo pouke za budućnost. Naš svijet i njegov, neće, niti može biti isti, jer ne baštinimo iste vrijednosti. Odatle valjda i ta dubokoumna njegova preporuka da se pođe do Zagreba ili Tirane dok pravoslavni praznici prođu.

Zaboravlja učeni i sveznajući Ljubo na paljenje kotorskih zidina koje su svjetska baština itd, itd. Dodali bi da ne postoji država na svijetu koja nema svoj mit. Englezi imaju Gordog Albiona i Kralja Artura, Francuzi Orlanda, a nordijski narodi svoje mračne Bogove koji su vikinge vodili u osvajanje tadašnjeg poznatog svijeta.

I Srbi imaju svoje mitove, samo za razliku od kralja Artura i vitezova Okruglog stola, naši mitovi su istorijski utemeljeni, što se ne može reći za opsene i mitove iz 2006.

Završićemo da ko svojih korijena nema, neće imati ni svoju istoriju, pa nam je u ovim slavljeničkim danima, kada proslavljamo rođenje živoga Boga i njegovu žrtvu, žao zagubljenog i tuđeg Ljuba, jer je on ipak naš brat u istom Gospodu po kojem na veliku žalost pljuje.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)