Piše: Mi znamo ko smo
Haranga koja već nekolika dana ne jenjava u medijskom prostoru Crne Gore predstavlja zanimljiv politički fenomen koji zaslužuje analitičan pristup kako bi se ispod medijskih narativa razaznali motivi djelovanja onih koji već treći dan neprimjereno bombarduju javni prostor toksičnim izvještajima i iskrivljenim interpretacijama. Fenomenologiju napada nam najprije opisuje njegovo vrijeme (sportski rečeno – „tajming“). U današnjim medijima, za koje vrijedi stav da je radno vrijeme jedne važne vijesti svega nekoliko dana, odjednom se reciklira vijest iz 13. decembra 2022. U međuvremenu je stanje na tržištu nafte i ukrajinskom ratištu drastično promijenjeno, nastupila je pauza u većini liga i krenula turneja četiri skakaonice a crnogorski indenepndistički mediji se bavi viješću sa početka decembra prošle godine. To nam već indikuje određeni interes, potrebu koja nije data u samom događaju već u medijskoj obradi i interpretaciji događaja.
Vrlo je indikativno da su se u hajku uključili mediji koji se u većem dijelu javnosti doživljavaju kao ideološki različita glasila – oni sa desnog etno-nacionalističkog spektra, pout CDMa i Pobjede, ali i koncern Vijesti koji se trudi da izgradi sliku o sebi kao o objektivnom i građanski orijentisanom glasilu. Nepobitna je činjenica da su tri dana naslovne strane i istaknuta mjesta na internet stranicama ovih glasila bila rezervisana za slike iz Beograda sa izuzetno neprimjerenim sadržajem, koji je tema za sebe. To jasno govori da je bilo kakva artikulacija srpske misli i političke pozicije podjednako doživljena kao opasna i od strane crnogorskih desnih organizacija i glasila, ali i od navodnog „centra“ koji do ovakvih trenutaka vještije prikriva srbofobiju kao normalno stanje stvari i misli u svojoj samoobmani o „otvorenosti za sve“ (osim onih koji odu u Beograd). Da stvari stoje upravo ovako svjedoči usaglašen medijski narativ koji redovno Srbiju označava kao „stranu“ pa i „tuđu“ državu, iako je nezavisnost Crne Gore sasvim recentna činjenica njenog političkog života.
Reprodukovanje medijskih klišea o tome šta jeste prihvatljivo i zamislivo za crnogorsku javnost samo pokazuje identitetsku labilnost našeg društva, ali i prekomjernu, neurosteničnu brigu medijskih čuvara tekovina DPS-a iz svih independističkih glasila. Otužna je činjenica da se pomenuti medijski akteri nijesu trudili čak ni da prikriju jasnu koordinisanost u napadima, s obzirom da bi u svakom drugim, iole normalnim okolnostima, bilo nemoguće da nekoliko medija, navodno različite političke profilacije i vlasničke strukture, nekoliko dana plasiraju iste narative i gotovo iste novinarske uratke.
Svakako, postavlja se pitanje: „qui bono?“ Za čiju korist je sve ovo urađeno? Iako nije isključeno da su pojedinačni politički akteri očekivali da profitiraju od ovog medijskog uragana, pravi cilj jeste dalekosežniji a to je izazivanje podjela u srpskom stanovništvu u Crnoj Gori. Pitanje „matice“ je namjerno apostrofirano jer je ono sa jedne strane složeno pitanje slojevitog posmatranja ličnog i kolektivnog identiteta, nacionalnog hronotopa i političke zajednice, ali se to isto pitanje može lako redukovati na lažni izbor „matica“ – „dijaspora“. Kako svaki Srbin u Crnoj Gori odlično pamti istoriju svoga naroda, njegovim osjećanjem utemeljenosti se lako manipuliše tako što mu se predstavljaju jednostavni narativi u kome su obije opcije podjednako pogubne: ili da prihvati da je njegova jedini i isključiva tačka identifikovanja postreferendumska Crna Gora (koja tom istom Srbinu može da uskrati sva moguća prava a on joj mora biti pokoran) ili svako drugo osjećanje identifikovanja sa Srbijom, Srpskom ili srpskim narodom povlači etiketu „izdajnika“ (i medijsku kampanju protiv takvog čovjeka). Dakle, imamo posla sa demonstracijom medijske moći – šta se sve može desiti bilo kome ko odmah ne pristane, da u stilu orvelovske strahovlade, iskaže svoju pokornost uspostavljenom totalitarizmu. Strah od slobode, od popisa na kome bi se građani Crne Gore slobodno opredijelili o važnim identitetskim pitanjima očigledno je i dalje prisutan u velikom dijelu crnogorske javnosti. Samo je sada represija i konfuzija dominantno medijska, a ne i policijska, i ekonomska i medijska.
No nećemo se pokolebati. Mi znamo ko smo.
NE DAJ TE SE BRACO SRBI , MORAMO CRNU GORU VRATITI SVETOSAVSKIM I NJEGOSEVIM KORENIMA JER JEDINO TAKVA MOZE POSTOJATI , POZDRAV IZ TUTINA ….