Mi znamo ko smo: Đukanović iznosi poluistine, Crkva se ujedinila na kanonski i zakonit način

Tokom svog večerašnjeg nastupa na RTCG, predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, ponovo je iznio niz poluistina, iskonstruisanih i deplasiranih teza. Jedna od takvih eklatantnih neistina je da je ujedinjenje Mitropolije crnogorsko-primorske sa ostalim srpskim eparhijama u obnovljenu Srpsku Pravoslavnu Crkvu, 1920. godine, zapravo, izvedeno na kanonski nezakonit način. navode iz NVO Mi znamo ko smo.

– Predsjednik je, priznajemo, začuđujuće, u jednom trenutku pokazao blagi osjećaj za kanonsko pravo u pogledu postupka sticanja autokefalnosti, priznajući da je ono nemoguće bez pristanka matične crkve i opštepravoslavnog priznanja. Ipak, predsjednika je taj osjećaj brzo napustio, te je ponovo krenuo sa izvrtanjem činjenica, iznoseći neistinitu tvrdnju da je ujedinjenje srpskih crkava (ili, kako on to voli da kaže, ukidanje samostalne crnogorske crkve) izvedeno na kanonski nezakoniti način.

Odluku o ujedinjenju Srpsko-pravoslavne crkve u Crnoj Gori sa Pravoslavnom crkvom u Srbiji, i ostalim srpskim episkopskim stolicama donijeli su, kako navode, mitropolit Crne Gore Mitrofan Ban, mitropolit pećki dr Gavrilo Dožić, episkop nikšićski Kiril Mitrović, uz sadejstvo Sinodskog sekretara, đakona Iva Kaluđerovića. Oni koji ovu odluku spore to čine tvrdeći da je nezakonita budući da pri njenom donošenju nije ispunjen kvorum za odlučivanje Sinoda, budući da je na njemu bilo prisutno „samo tri“ episkopa (pećka mitropolija u trenutku donošenja ustava nije bila oslobođenja, te njen mitropolit nije imenovan kao član Sinoda u tekstu iz 1904) i zapisničar, ali ne i četvrti, izborni član (protoprezviter).

„Naravno, možda ćemo razočarati predsjednika i njegove savjetnike ali činjenica je da iako „samo tri episkopa“ nisu posjedovali zakonotvornost u očima, tada ugašenog, crnogorskog državnopravnog poretka, oni tu zakonotvornost jesu posjedovali po kanonima Svete Pravoslavne Crkve. 4. pravilo Prvog vaseljenskog sabora i 3. pravilo Sedmog vaseljesnkog sabora sadrže jednu te istu odredbu — da: „Episkop treba uopšte da postavljen bude od svih Episkopa, koji su u Eparhiji; a ako je to mučno, ili zbog kakve hitne potrebe, ili zbog daljine puta, neka se barem trojica na jedno mesto sakupe“. Dakle, oni određuju da je za najvažnije odluke koje se tiču jedne crkvene zajednice, kakva je, na primjer, imenovanje novog episkopa, dovoljno da se sastanu, naročito u nevremenu, tri episkopa sa te teritorije, uz uslov da ta odluka potom bude priznata i od ostatka episkopstva. Iz ovoga jasno slijedi da su i tri episkopa takođe sposobna da donesu odluku o ujedinjenju njihove crkvene zajednice sa drugim crkvenim zajednicama, naročito u slučajevima nevremena (kakvo je bilo neposredno po okonačnju Prvog svjetskog rata, kada se čitav svijet mijenja iz korijena) i onda kad se ta odluka prizna od ukupnosti Pravoslavne Crkve.“

Uostalom, sve i da Ustav Sinoda Knjaževine Crne Gore nije svoje važenje zasnivao na suverenom pravu kralja Nikole, da je on bio pravi autonomni crkveni akt koji država nije donijela, već samo priznala, on ni tad ne bi mogao da ima primat nad kanonima Svete Pravoslavne Crkve. I tad bi ova odluka bila kanonska.