MI TREBAMO SVIJETU, NE ON NAMA, ILI: O PERVERZIJI PROVINCIJE

Piše: SIBIN

U vavilonsku Vikipediju ukucavam ime dobitnice Njegoševe nagrade – Dubravka Ugrešić, i, između ostalog, čitam podatak: „Početkom devedesetih piše eseje protiv nacionalizma, rata i etničke mržnje (kasnije sakupljene u zbirci „Kultura laži“), zbog čega je hrvatski mediji i hrvatska javnost proglašavaju „izdajnicom“, „narodnim neprijateljem“ i „vješticom.“

Spisateljica (i) knjige „Baba Jaga“ predstavljena u toj optužnici kao nemoguće ružna babuskara koja miješa u kazan i pomračuje sudbine lijepim dušama. Hrvatskim? (Hm…)
Jergović Miljenko je negdje čovjek izjavio kako ga nikad ne možete vidjeti na HRT1, 2, 3, jer se sa mnogočim u lipoj politički nikako ne slaže, i zato ga se ne može ugledati na javnom servisu. A njegove kolege po peru, koje se izreda dive Bernhardu, Austrijancu što je gotovo sve austrijsko tretirao sa dubokim prezrenjem, uzimaju za najvećeg pisca druge polovine 20 vijeka na njemačkom jeziku koji je sinonim slobode i intelektualne nepotkupljivosti, iako je domovinu nazvao „bordelom Evrope“, dočim oni svoju hvale na sva usta.

Njegoševom nagradom posthumno nagrađena književnica Dubravka Ugrešić je od ’93 najviše živjela i stvarala u Holandiji, gdje je migrirala zbog anganžovanog i slobodomislećeg stava, što je i dužnost svakog intelektualca. (Na Vikipediji stoji: Croatian-Dutch writer)

Uostalom, Poljska, Mađarska, Rumunija, svoj kulturni glas Evropom šire upravo preko pisaca disidenata, od Česlav Miloša do Siorana, koji su svoju autentičnost izrazili u centrima potpune polifoničnosti, mnoštvenosti, indentiteta razlike koja je, ipak, neprisvojiva.

Šta bi eventualno i bila poenta ovog teksta? Pa da: sve i kad bi kojim slučajem ovdašnje vlasti imale želju da ponekog intelektualca zaprcaju preko granice u svijet i to za njegovo dobro, taj se ne bi mogao naći, jer se ovdje toliko voli ovaj krš da te od toga spopadne muka, ništa manje kao što pretrpiš transfer blama nakon svakog čitanja tekstova tzv. mlađanih woke ljevičara koji su vidjeli nešto malo svijeta pa sad seru o kulturnoj vidljivosti i podsticanju manjinskog glasa koji se ovdje guši nedostatkom sluha onih nasađenih po ministarstvima kulture i medija.