Piše: Emilo Labudović
Oni koji znaju snagu riječi, koji umiju da vrednuju njene domete, njihovu ljepotu ili nakaznost, koji mjere i vagaju prije nego kažu, a kad kažu stanu iza toga čitavim svojim moralnim habitusom, u vječitoj su dilemi: reći ili prećutati.
Dilemu između stava Lava Tolstoja da je „velika snaga u čovjeka koji umije da prećuti onda kada ima pravo“ i Dučićevog da „nikad čovjek ne može da kaže onoliko mudrosti koliko može da prećuti ludosti“, možda je najbolje razriješio Branko Miljković stihom „ubi me prejaka riječ“!
Vrijeme u kojem živimo, koje je srušilo i pogazilo mnoge vrijednosti, moralne principe, uzvišena načela, a svu čast i heroiku života svelo na samo dva cilja: imati i moći, obezvrijedilo je i riječ. Ono za šta se koliko do juče davala glava, danas je veoma često samo obično i neobavezujuće brbljanje i pišanje niz vjetar. Laž je dobila pravo građanstva toliko da je kažnjivo lažovu reći da je lažov i da se, pod prijetnjom kazne, za laž traže eufemizmi i mekše riječi. U takvoj atmosferi, dilema reći ili ne reći ne samo da više nije Rubikon koji se mora preći već je, najčešće, svedena na onu narodnu: „pas lan’o, vjetar odnio“! A i kad vrijedi i ima snagu istine, riječ često nema adresu i postaje „metak lutalica“, što bi rekao Bećković.
Ne znam zbog čega ti sve ovo govorim i zašto samo ne utonem u ovaj muk oko mene i predam mu se svim svojim bićem. Ako je ičemu, život me je naučio da je čovjek gospodar samo neizgovorene riječi i da me je sve što sam rekao, na ovaj ili onaj način, koštalo kao Svetog Petra kajgana. Ali, ako ne više, a ono najmanje toliko, koštale su me i one koje nijesam izgovorio, jer su se često, kao bumerang savjesti, vraćale i kao maljem tukle po mozgu. Naročito u osami poput ove i u gluve ponoćne sate kad se aveti i sjenke prošlosti razmahnu i povedu suludo vilino kolo. Zato, mada se svemu u meni ćuti, ne iz straha već zbog osjećaja zaludnosti, ne mogu i na lakat bih progovorio o tome koliko je laži, zla i svakakvih blasfemija sve ovo vrijeme sasuto u našu svakodnevicu.
Pričao mi je đed Mihailo, rođen i ostario na planini Mokra, da mu se nebrojeno puta dešavalo da, kad Mokru obavije vuna magle ili joj krajolik i orijentire prebrišu metarski nanosi snijega – zaluta. I baš na to mi ovih dana liči ovo naše bezglavo tumaranje po mrčavi političkih scena Crne Gore i Srbije.
Kažu, „sve teče i sve se mijenja“, ali meni se čini da mi ni korak nijesmo mrdnuli iz mračnih vremena u kojima se, i kao narod i kao države, nijesmo pitali sami sa sobom ni koliko junski svitac sa, da oprostiš, guzicom. I to što se, tobože pitamo, pitamo se u tuđe ime, i te parole o slobodi, napretku i demokratiji kojima zaglušismo sve i svakoga, govorimo iz tuđe glave i tuđim jezicima. A i ono malo slobodne teritorije koju smo kao narod oslobodili i štitimo, blokiraju. Ograđuju kontejnerima, gumama, svojom dezorijentisanom mladošću i vrlo orijentisanom mržnjom na bližnjega svoga, ali ne više neprijatelji već naši. Naši koji bi da to malo svetilište srpske slobode privedu na dželatski panj dojučerašnjih i vjekovnih neprijatelja. Kao malo kad prije, a kao i uvijek, opet nasrćemo brat na brata, kao gladijatori žedni krvi, dok sa tribina arene odjekuju aplauzi onih koji drže palac dolje okrenut.
Eto, rekoh, a bolje da nijesam, manje bi me boljela glava. Rekoh, a uzalud, jer šta je moja riječ kad više ni riječi onih „koji na brdu ak’ i malo stoje“ nijesu od neke važnosti, snage i trajanja. Kad ni Njegoševa više nije sveta. Rekoh da iscijedim ovaj gnoj i sukrvicu koju iz dana u dan taloži osjećaj prevare i iznevjerenih očekivanja. Rekoh, u nadi da ćeš shvatiti da ove riječi nijesu ni plod mržnje, netrpeljivosti, zavidljivosti… već iskonskog straha kuda nas sve mogu zavesti oni bez vizije i bez odgovornosti, oni koji nas, vitlajući našim zastavama, žele svrstati pod tuđe. Oni koji nam obećavaju „bolju budućnost“, ali samo pod uslovom da se odreknemo svoje prošlosti, svojih korijena i svoga pamćenja. A to nam, na žalost, ne bi bilo prvi put.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
