Megalopolis i Rezolucija

Ponekad, u izvjesnim razmacima, prijatelji i poznanici mi postavljaju pitanje: zašto bi Vladušićev pojam Megalopolisa toliko značajan da bih ga spominjao (gotovo u svakom) tekstu?

Za ponekoga sama riječ zvuči strano, pomalo i pomodno, poput „postmoderne“ ili „diskursa“, poneko će naći njena drugačija, tehnička značenja. No odgovor je vrlo jednostavan: Megalopolis nam daje najbolju mogućnost da razumijemo stvarnost oko sebe.

„Kolektivni zapad“ je, recimo, lakši za geopolitičku identifikaciju, ali njime se ne vidi jedna vrlo važna stvar: poenta djelovanja Kolektivnog zapada ne sastoji se u tome da svi postanemo učesnici u nečemu što bi bila „globalna“ ili „zapadna kultura“ već je težište na tome da se na kraju svijet „uredi“ tako što će opstati samo nekoliko ogromnih urbanih aglomeracija koje će sasvim zamijeniti nacionalne države, a unutar kojih će nakrcani robovi imati samo onoliko života i identiteta koliko će to biti neophodno nadljudima koji su takvu arhitekturu svijeta i osmislili.

Kakva bi bila budućnost srpskog naroda i Republike Srbije u takvoj distopiji i zašto je rezolucija o srebreničkoj tragediji samo instrument ka ostvarivanju jednog takvog cilja?

Najprije: Vladušić nije izmislio Megalopolis već je konceptualno razradio ono što postoji kao stvarnost, a što je zabilježio japanski biznismen Ome Keniči projektujući budućnost svijeta upravo kao stanje u kome će nacionalne države zamijeniti nekoliko stotina gradova-država.

„Uzrok ovog procesa neće biti  samo stalni porast gradskog stanovništva u odnosu na seosko, već i očekivani  preobražaj nacionalnih država u gradove-države, čija umreženost ostvaruje  pretpostavke za stvaranje jednog jedinog svetskog grada“, kaže Vladušić u „Crnjanski, Megalopolis“.

Zapravo, ono što danas proizvodi nasilje prema Srbima jeste upravo ta razlika između ovog „prirodnog“ i vječitog procesa odlivanja ljudi iz seoskih u gradske sredine i ubrzavanja tog procesa kako bi se stvorio Megalopolis kao stanje svijesti i politička arhitektura 22. vijeka.

Očigledno neko ne želi da „čeka“ da se to samo po sebi „desi“, već je potrebno uraditi ono što Vladušić takođe maestralno slika – manipulacija „identitetima“ na takav način da se u suštini odstrane za početak „stari“, vjekovni nacionalni identiteti (među njima – i srpski) a na njihovo mjesto postave i drugi tipovi identiteta (recimo, oni „seksualni“ ili rodovni) da bi se na kraju čovjek sveo na biomasu bez identiteta.

U takvoj budućnosti „zapadnog Balkana“ možemo da računamo na neke već viđenje lekcije. Prva među njima jeste ona koja se događa na naše oči: smisao „redarstvenih akcija“ kojima su Srbi skoro izbrisani iz Hrvatske možda je bio stvaranje etnički čiste hrvatske nacionalne države ali danas je Slavonija pusta a Hrvatska se prazni i uglavnom služi kao porodilište za buduću radnu snagu u Austriji i Njemačkoj.

Slična sudbina je zadesila i Bugarsku i Rumuniju koje su takođe „imale sreću“ da ih iz geopolitičkih razloga „integrišu“ u prvu fazu Megalopolisa: u Rumunskoj pravoslavnoj crkvi računa se da je nakon Mitropolije Bukurešta najmnogoljudnija eparhija ona koja pokriva – Italiju. Bukurešt (i nešto kolonizovane „Dačija“ okoline) treba svakako da zamijene Rumuniju. Sofija – Bugarsku, Atina – Grčku.

U tom smislu postoji nepogrješivo pravilo: „nezavisnost“ koji daruje NATO označava samo otrgnuće od sopstvene istorije i identiteta kao i šire zajednice kojoj se pripadalo, kako bi se u sljedećoj fazi oformila kolonija Megalopolisa.

Možda su hrvatski „bojovnici“ sanjali Hrvatsku u kojoj neće biti Srba, ali uskoro neće biti ni Hrvatske kao bilo čega značajnog i „neovisnog“ – slično važi i za ljubitelje „nezavisne Crne Gore“ koja ubrzano postaje Podgorica sa porobljenom Bokom Kotorskom.

Smisao Rezolucije u GS OUN u kratkom roku jeste mobilizacija zaostalih mudžahedina i „građanskog“ Sarajeva oko projekta ukidanja Srpske i, eventualnog, ratnog protjerivanja Srba čime se svaki dan prijeti iz FBiH. „Traktorijada“ se zato uvijek spominje kao poslovična prijetnja iz svakog centra koji želi „hrvatski scenario“. Srbe treba protjerati u Srbiju.

No varaju se i muslimanski entuzijasti i dukljanski ekstremisti. Budućnost koja je predviđena za njihove „države“ bez Srba ne bi bila budućnost nacionalne države već urbane aglomeracije (Podgorica-Budva tj. Sarajevo-Zenica) u kojoj bi se brzo napustio „zastarjeli nacionalizam“ umjesto koga bi se njegovala „građanska svijest“ i „urbani način života“ dok bi u sljedećoj  generaciji dezorijentisanog Podgoričanina ili Sarajliju već trebalo da zamijeni „nebinarni on-ona-ono“ čovjek bez ikakve trajne odlike ili identiteta.

„Šehidi“ i „komite“ koji bi „ginuli za nezavisnu“ (= od Srba „oslobođenu“) „BiH“ ili „Crnu Goru“ tako bi bilo podjednako korisni idioti kao što su to bili i „domobranitelji“.

Kakvo mjesto u takvoj globalnoj arhitekturi pripada Srbima i Srbiji? Iako se čini da su demografske i populacijske tendencije kod nas već takve da se sve kreće ka laganom ali neumitnom salijevanju svih Srba prema Beogradu, taj proces, očigledno, treba dodatno ubrzati i najprije svesti Srbe na „užu Srbiju“ a zatim će i ona, svakako, postati neka vrsta Megalopolisa.

Upravo zato je toliko važno paralelno satjerivati srpski kulturni i nacionalni prostor u što manje granice i držati Beograd u stanju trajne kulturne okupacije u kojoj demografski mala skupina eksponenata Megalopolisa drži ogromnu simboličku i kulturnu moć.

Operacije koje se trajno izvode – forsiranje latiničnog pisma kao simbola kulturne podatnosti, umanjenje broja jasenovačkih žrtava („preuveličane žrtve“ označavaju da nas je i živih – „previše“), svakodnevno njegovanje amnezije na agresiju iz 1999. i proizvođenje javnog stida zbog srpskog otpora protjerivanju u građanskim ratovima devedesetih godina – sve i to i još mnogo toga ima za cilj zamijenu Srbije Beogradom koji neće biti prestonica ni Srbije ni srpstva već filijala Megalopolisa.

Naravno, smisao čak ni takvog Beograda ne bi bio dat u njemu samome i tu je sadržana tajna neprekidne težnje našeg čovjeka da ode u Beograd i trajnog nezadovoljstva ogromnog broja Beograđana svojim gradom, narodom, državom i životom. Beograd, kao filijala Megalopolisa, „radi posao“ samo ako je poželjno mjesto, iracionalna čežnja djece iz Nikšića, Čajniča i Trstenika i ujedno mučilište ljudi koji se osjećaju kao „Beograđani“ budući da samo takva kulturna dinamika omogućava stalno i „svojevoljno“ prelivanje „biomase“ iz srpskih zemalja ka Beogradu a zatim iz Beograda ka Londonu, Beču, Njujorku…

Dvojakost Beograda – njegova magična privlačnost „odvratnost“, njegov „svjetski“ i „palanački“ karakter koje istovremeno njeguje „urbani diskurs“ koji Megalopolis proizvodi – imaju smisla samo ako ih shvatimo kao načina na koje Megalopolis ostvaruje svoje planove u kojima ni „beogradizacija“ Srbije nije cilj nego sredstvo.

Izgleda, pak, da čak ni ova magijska privlačnost ušća Save u Dunav nije dovoljno brza pa je neophodno paralelno presjeći srpske veze sa svojim bićem kroz „rješavanje kosovskog pitanja“, ali i kroz upaljivanje za početak političkog ognja sa lijeve strane Drine a nije isključeno ni „redarstvenog“.

Kolike su mogućnost otpora distopiji Megalopolisa? Koliko su njegovi nalozi već pounutrašnjeni kod današnjih Srba? U ovom trenutku je teško dati odgovor. Više je nego očigledno da se projekat Megalopolis uspješno ukotvio na inercije ranijih „velikih ideja“ koje su imale za cilj smanjenje ili uništenje srpskog naroda i njegove zavjetne svijesti. U istoriji smo pokazali i nevjerovatnu žilavost i snagu ali i kratkovidost, naročito kada je u pitanju tzv. „elita“ srpskog naroda.

Nakon glasanja u GS UON o rezoluciji stvari se više sigurno neće odvijati kao prije. Koliko ćemo biti spremni za ono što nas očekuje – ostaje da se vidi. Molitvenik i „Gorski vijenac“ svakome bi sada dobro došli.