Medojević: Građani ne treba da plaćaju dugove države nastale korupcijom

piše: Nebojša Medojević

Crna Gora je dužna skoro 4 milijarde evra, i pitanje upravljanja sa enormnim dugom će postati najvažnije političko, ekonomsko i socijalno pitanje. Od 2006. režim Đukanovića je povećao dug za 3,3 milijarde.

Za objektivnu analizu razmjera dužničke krize, važno je postaviti pitanje – Gdje su otišle te milijarde?

Nema novih fabrika, bolnica, škola, aerodroma, pruga, mostova, brodova, vrtića, ispod linije ekstremnog siromaštva je preko 25% populacije.

Najveći dio pozamljenog novca završio je u džepovima DPS tajkuna koji su poslovne poduhvate finansirali iz budžeta (kroz javne nabavke ) ili iz državnih fondova, a posebno preko IRF.

Novac koji IRF dijeli tajkunima je pozajmljen. Kada tajkuni ne budu vraćali kredite, teret plaćanja će se prenijeti na poreske obveznike.

Korumpirane Vlade DPS su pozajmljivale novac po skupim kamatama i sa tim parama finansirali biznis svojih tajkuna. I sad te dugove treba da vraćaju buduće generacije kroz povećane poreze i smanjenje zarada i penzija.

Da li je to pošteno?

Naravno da nije. Zato su i ovi dugovi koje je pravio bivši režim -NEPOŠTENI!!

Da li građani treba da vraćaju dugove, ako su pare završile u džepovima vrhuške na vlasti?

Ja smatram da NE TREBA!!

Zato se snažno zalažem da se ti dugovi proglase NEPOŠTENIM i da država traži od povjerilaca otpis onog dijela duga koji su dali korumpiranim Vladama DPS!!!

Pojam „nepoštenog duga“ prvi put je upotrebio profesor na Pravnom fakultetu u Parizu i bivši ministar u Vladi carske Rusije Aleksandar Sak, 1927 godine i od tada se ova doktrina intenzivno razvija i u ravni akademskih diskusija, ali i u ravni interesovanja civilnog društva, demokratskih emancipatorskih pokreta, sindikata i institucija međunarodnog pravnog poretka.

Prema porfesoru Saku, da bi neki državni dug bio nepošten, moraju se istovremeno zadovoljiti tri uslova:

1. da narod jedne zemlje nije dao saglasnost za takve dugove,

2. da novac nije korišćen u interesu države i naroda i

3. da su povjerioci bili upoznati sa pokvarenim i nepoštenim namjerama predstvanika režima koji je sklapao takve dugove.

Od tada pa do danas, ova teorija je dodatno razrađivana, a postala je posebno aktuelna zbog dužničke krize koja na globalnom planu postaje jedan od najvažnijih faktora koji utiču na ekspanziju glasi i siromaštva, pa samim tim i socijalnih, etničkih, rasnih,. i religioznih konflikata.

Bez obzira na mnoge multilaterne inicijative , koje su bile pokretane od strane UN i drugih organizacija, zemlje u razvoju svaki dan troše oko 1,5 milijardu USD na servisiranje spoljnih dugova.

U aktuelnoj finansijskoj krizi, mnoge od najzaduženijih zemalja, kojima su dugovi otpisivani kroz ove multilaterne inicijative, sada su ponovo izložene riziku od ponovnog pada u dužničko ropstvo, gdje ce morati da smanjuju ionako male fondove za socijalnu pomoć, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje da bi plaćali pristigle rate spoljnjog duga.

Glavni nedostatak ovih inicijativa je bio izbjegavanje problematizovanja pitanja legitimietat dugova. U prošlosti, naveći dio ovih dugova, uzimali su korumpirani, despotski režimi, bez adekvatnih procedura provjere opravdanosti zaduživanja, a posebno bez valjane kontrole trošenja tog novca.

Tako su korumpirani predstvanici rezima, zaduživali zemlju, a novac presumjeravali u svoje privatne fondove van zemlje. Naravno, uz prećutnu saglasnost i razumjevanje povjerilaca, koji nijesu previse brinuli kako ce režimi trošiti taj novac, jer su bili sigurni da će međunarodni pravni poredak prisiliti i vlade naslednike vlada koje su se zaduživale, da plate dugove sa kamatama.

Poslednjih godina, kampanje za poništenje „nepoštenih dugova“ rezultirala je i konkretnih političkim i pravnim akcijama , koje su u velikom broju slučajeva rezultirale ili poništenjem ili radikalnim otpisom ovakvih dugova.

Norveška je 2006 godine, bila prva država kreditor koja je priznala svoju odgovornost za davanje „nepoštenih dugova“ zemljama u razvoju i otpisala je 80 miloiina USD. U 2007 godini Ekvador je osnovao prvu komsiiju za reviziju ovih dugova, koja je imala punu podršku Vlade. Na osnovu ovog izvješataja, u decembru 2008 godine predsjednik Ekvadora Rafael Correra je donio odluku da ne prizna dugove prema međunarodnim kreditorima, kao što su MMF , WB , kao „nepoštene“.

Posle ove odluke Ekvadora, Vlada je uspjela da sa 300 miliona USD, otplati 2 milijarde USd dugova, što je najbolji pokazatelj koliko su kreditori i sami bili svjesni da je korumpirani režim uzimao kredite ne za legitimne razvojne ciljeve, već zbog ličnog bogaćenja.

Sakovu doktrinu „nepoštenog duga“ koristile su i SAD, kada su nakon svrgavanja Sadama Huseina, dugove njegovog režima proglasile nelegitimnim, suprotnim interesima iračkog naroda, što je dovelo o otpisa najvećeg dijela tog duga.

Razvoj ove doktrine, proširio je spektar nelegitimnih elemenata ugovora o zaduživanju, pa se sada prilikom arbitraža ili suđenja, posebno analiziraju i moguće prevare, nedostatak demokratskih procedura i saglasnosti, posebno štetne odredbe za državu dužnika, finansiranje propalih projekata, ili projekata koji nanose štetu ljudima, životnoj sredini ili ekonomiji, kupovina precjenjene robe ili usluga, podrška policiji u kršenju ljudskih prava, povećanje duga bez opravdanih ekonomskih razloga, agresivna i beskrupulozna kampanja pritiska na dužnika da promoviše skrivene interese i troškove kreditora.

Umjesto početnog termina „nepošteni dug“, sada se češće koristi termin „nelegitimni dug“, koji ukazuje na neprihvatljive, neregularne, neadekvatne, nenamjenske, neodgovorne, sumnjive i prevarne karakteristike Ugovora o zaduživanju koji ukazuju na korupciju i kriminal, koje su usmjerene protiv opšte prihvaćenih pravnih, politčkih, ekonomskih, ekoloških i, što je posebno važno, moralnih standarda i prinicpa.

Teško da se može naći bolji, plastičniji i jasniji primjer „nepoštenih“ , „nelegalnih“, „nelegitmnih“ dugova, od ovih koje je Vlada Crne Gore, preuzela od vlasnika KAP-a. Zato sam tada tražio da Skupština Crne Gore, terba da donese jednoglasnu odluku da se Ugovor sa vlansicima KAP-a raskine, zbog nepoštovanja ugovora, ali i da obaveže Vladu da donese odluku da se nijedan cent duga KAP-a, za koje je Vlada dala garancije, NE PLATI, zbog osnovane sumnje da se radi o „nepoštenim i nelegitimnim dugovima“.

Identičan status ima i kredit od EXIM banke za dionicu auto puta u Crnoj Gori jer je cijena izgradnje opeterećena i nadoknadom za korupciju.

Još jasnija je korupcionaška šema sa kreditima iz Abu Dabi Fonda za poljoprivredi. Država je uzela kredit od 50 miliona USD za razvoj poljoprivrede i podijelila većinu sredstava isključivo firmama bliskim ANB i DPS.

Kredite su dobile i Vektra (u stečaju), Carine, Milkraft ( farma krava i mljekara u Pavinom Polju), IM Gradina iz Rožaja, Goranović , Franca. Novac nije upotrebljen namjenski, tj izvučen je na privatne račune, projekti nijesu realizovani, država nije uzela dobre kolaterale, dug ostaje državi, a pare tajkunima. Posao vodili Petar Ivanovic i Zoran Vukčević. Pare lopovima, dug građanima.

Crna Gora u ovom sporu pred bilo kojim međunarodnim sudom treba samo da dokaže da:

1. građani nijesu dali saglasnost za ove dugove,

2. da novac nije potrošen u interesu naroda i države

3. da su kreditori znali za koje će namjene KAP da potroši novac. Pravna pozicija države Crne Gore pred međunarodnim sudovima bi bila dodatno pojačana, kada bi se u međuvremenu, nakon političke promjene i smjene režima Đukanovića, novopostavljeni nezavisni državni tužilac podigao optužnicu protiv Đukanovića i njegovih saradnika za korupciju . Tada bi ove dugove mogli da kategorigujemo kao dugove despotskih korumpiranih režima, što bi nam dalo dodatne pravne argumente u prilog našem stavu da dugove tajkuna (KAP…) ne treba da plaća država, i pored formalno pravno legalno sklopljenih ugovora od starne Vlade o preuzimanju garancija.

U svakom slučaju, nova vlast u ima priliku da pokaže političkuvolju u odbrani elemenatrnih interesa naroda i države i odbije da plati dugove koje su sklapali neka privatna lica, na štetu države, a u svoju ličnu korist.