Piše Bećir Vuković
Lako je primijetiti, rat se odvija tamo – odakle – izveštavaju mediji.
Ako mediji ne izveštavaju, i nema rata pa kad bi jedni drugima oči povadili…
Šta su još specifičnosti nekog od svakodnevnih ratova. Iz Sirije stižu migranti, iz Ukrajine stižu izbjeglice. U čemu je razlika. Međutim, na toj razlici niko ne istrajava kao mediji. Ne može im se desiti da pogriješe. A, to, nikako…
Lako je primijetiti da muslimani iz Bosne navijaju za pravoslavne Ukrajince, a malo je – teže – nazreti da bosanski pravoslavci navijaju za čečenske muslimane. Zašto je teže, i kome je teže primijetiti…
Ne ulazimo dalje u tumačenje zašto je tome tako, nego, samo, pitamo: kako to ne primijete toliki analitičari, kritičari, teoretičari, sociolozi, i, napokon – teolozi.
Ako se malo bolje zagledate, slika će se izbistri…
Daleko bilo da nešto – prigovaramo – samo vidimo sa oba oka kakav je ovaj – pogani – svijet. Mada, dostina ne vidi. Naročito ne vide oni koji bi morali videti.
I posle toliko godina sjećam se Benjaminovog stava da je – kritika – stvar – pravog odstojanja.
Ne možete dobro vidjeti ako se ne odmaknete. Izbliza ništa ne vidite. Sa druge strane i – zanos medija – kritičaru je stran…
Isto je i kad volite: mislite da je ona usmljena. Međutim, kad bi neki fantastični medij prenosio svaki njen korak, videli bi da je ona, u svakom trenutku – normalna. Da, normalna. I, šta ostaje od vašeg zanosa. Ništa, sem ono što kritičari ne mogu dokučiti. Tako je i sa poezijom…
Tako je i sa ratom. Šta je rat zna samo ratnik koji nosi mrtvog druga, zapisao je jedan ratnik. Ostalo su pričine priče. Poput one Hemigvejeve da u pauzama između plotuna, čujemo cvrkut ptica…
Međutim, ne smijete zaboraviti ni rat medija. U, kakvi su to ratovi i krvoprolića, do istrebljenja. Kad mediji zarate ni pod kamen ne možeš unijeti glavu. Pa, ipak, na kraju, ispostavi se da rat medija upropasti svaki rat. O ratovima se piše, docnije, sa distance…
Još ponešto o distanci. Na trgu Konkord u Parizu nalazi se egipatski obelisk star četiri hiljade godina.
Sigurno, sudbina nije predodredila da obelisk završi na tom bednom trgu. Nije egipatski obelisk saobraćajni znak…
(Još niko nije uspio da dešifruje – pročita – natpis na obelisku.)
Otkud zapadnoj civilizaciji taj obelisk. Zašto mediji – javnost – ne vrati obelisk pod kupolu neba kome pripada. Zašto, konačno, mediji ne imenuju lopova. Lopova i ubicu koji je pljačkao Istok.
(Hoće li ikada obelisk sa Konkorda osvanuti na naslovnoj strani Šarli ebdoa. Budući sa se ovaj – medij – često bavi istočnjačkim pitanjima…)
U Egiptu obelisk je regulisao – duhovni saobraćaj. U Parizu je osuđen na izduvne gasove čudovišta na točkovima, i izduvne gasove belosvetske svetine sa kamerama i fotoaparatima…
Šta je sve zapad – izvozio – na istok, a šta je sve zapad – uvozio – sa istoka.
Jedan novinar priču o ratu u Ukrajini počeo je sa trga Konkord. Počeo je odatle, sa te – distance. Počeo je priču stojeći u sjenci egipatskog obeliska.
Čovek je pitao: otkuda ovdje egipatski obelisk.
Koga je pitao.
Nikoga.
