Završne riječi bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice pred Višim sudom otvorile su više pitanja nego što su dale odgovora. Njena poruka da je „spremna da da život za Crnu Goru, ali ne i obraz“, uz ključnu rečenicu da „nikada neće progovoriti“, u političko-pravnom smislu zvuči kao ozbiljno priznanje – ne krivice, već postojanja strukture iznad nje.
Jer u pravosuđu, naročito na nivou predsjednice Vrhovnog suda, ćutanje nema romantičnu, već sistemsku dimenziju. Kada neko ko je decenijama bio na samom vrhu sudske vlasti kaže da „neće progovoriti“, logično se nameće pitanje: o kome i o čemu? Ćutanje ima smisla samo ako postoji neko koga bi se moglo imenovati, odnosno ako postoji lanac odgovornosti koji ne počinje i ne završava na jednoj osobi.
Posebno je indikativna rečenica da su „svi mislili da će, ako dobije 20 godina, progovoriti“. Takva formulacija ne dolazi slučajno. Ona implicira da je u javnosti, ali i unutar sistema, postojalo očekivanje da bi eventualna oštra kazna mogla razvezati jezik nekadašnjoj čelnici sudstva. Njeno odbijanje da to učini ne djeluje kao lični moralni čin, već kao poruka lojalnosti – ne apstraktnim principima, već konkretnim ljudima i strukturama.
Upravo zato ove riječi ne mogu ostati na nivou lične drame ili emotivnog nastupa u sudnici. One zadiru u samu srž problema crnogorskog pravosuđa: pitanje političkog uticaja, neformalne moći i hijerarhije koja je očigledno postojala iznad institucija. Ako je Medenica „znala ko je i od koga je“, kako sama kaže, onda to više nije stvar njenog identiteta, već stvar javnog interesa.
Ovo nije ispovijest nevinosti, već javno priznanje sistema ćutanja. A sistem ćutanja je, po definiciji, dokaz da sistem odgovornosti nikada nije postojao.
Zato ključna poruka njenih završnih riječi nije u patetici o obrazu i hrabrosti, već u onome što je izgovoreno između redova: da crnogorsko pravosuđe godinama nije funkcionisalo samostalno, već pod nečijom sjenkom. Ko je ta sjenka – to je pitanje na koje institucije duguju odgovor javnosti.
