Mato Glušac prorekao i Zdravka Krivokapića

Od osvita svijetom su putovali proroci i vidioci, i predskazivali vremena, pojave, i ljude, društvena previranja i trvenja, ali, vidjeli i one ličnosti koje se, odjednom, nenadano, i reklo bi se niotkuda pojave, i izvedu narod u slobodu – baš kako su redom govorili stari proroci…

Ovom zemljom našom krvavom i krštenom, posnom, mučeničkom i besudnom, išao je i najpoznatiji Staroercegovački prorok, vidovnjak, snovidac, i travar Mato Glušac. Rođen u čuvenim Koritima, a ostareo, i slijep, dušu predao anđelu Božijem 1870, kod Danilovgrada, u kući Grgurovića. A, prije toga bijaše kazao sve o svojoj smrti. Počiva ublizu crkve svete Tekle u Danilovgradu, naspram bijelog u planini Ostroga..

Mato Glušac pola svoga žića proveo je u Crnoj Gori, a pola u Ercegovini…

Iznenada, pojavljivao se u nečiji dom, prosjedeo bi, i iznenada odlazio. Ostala je i najfantastičnija priča o Matu Glušcu, koju smo često obnavljali ja, i Bjelopavlić, pjesnik, Garo Jovanović. Dok bi Mato sjedio u nečijoj kući, i nanosio snijeg s planine, naglo bi skočio, i odlazio: potom, vidjela bi se samo jedna Matova stopa kojom je iskoračio preko praga, a druge već nije bilo da se poznava u snijegu… Nikad se nije znalo gdje je Mato noćivao, samo nikad nije noćivao u nečijoj kući. Imao je, vele, šesto kumova: naudi li iksanu zla duša, onda, odnegdje, naiđe Mato, i dušu ozdravi…

Živio je i govorio mimo svijeta, ali, čini se, Matovo prorokovanje duhovnim ticalima doseže i do naših dana…

Prorekao je kako će se odigrati i sa Smailom Čengićem, ali i Kraljem Nikolom, prorekao komunizam i njegove jame, ali, kroz tamu vremena, vidio i neko – dijete – koje će uzrasti i stasati u Crnoj Gori, koje (citiram iz knjige o Matu Glušcu, čije je djelove u časopisu „Stvaranje“ objavio urednik Garo Jovanović),

…“ ko bi ta ličnost mogla biti ostavljamo vama da sami pogađate upoređujući prorokovu viziju sa činjenicama iz stvarnosti, koji će biti naš spas, a ne poluspas…“

„Jer, to dijete, nikad nije nosilo nikakvu kapu, što najvjerovatnije znači da mu neće biti preča ikakva ideologija od domaćinskog vođenja narodnih poslova – ekonomskih, kulturnih, nacionalnih…“

“To dijete, jednog dana, kad stasa i zabijeli se kosa, sa blagim licem i osmijehom, bos će ući u crkvu, i kleknuti pred ikonom Majke Božije…“

Kad smo i tjelesnim i duhovnim očima vidjeli, kako Zdravko Krivokapić bos ulazi u crkvu, sjetio sam se Matovih riječi, koje smo ne tako davno čitali u Bjelopavlićima, ja, i iz bratstva pjesnika, Garo Jovanović. (Brat naš Garo, počiva nedaleko od Mata ublizu oltara svete Tekle…)

I, bos će besediti narodu, dodavali smo u nadahnućima…. Bos će ispod hrasta besediti narodu, uz vino, dodavao je Garo…

„I, ući će čovjek Hristovog lica u hram, da imenom ozdravi bolesne, pogledom ohrabri uplašene, glasom otpočne hodočašće…“

I, bi tako. Tako je sinoć ispred Hrama u Podgorici, Zdravko Krivokapić – oživio riječi Mata Glušca. Ovu scenu vidjelo je hiljade duša ispred Hrama, i u Hramu…!

I, bi tako… I , narod krenu za njim – ozdravljeni narod krenu za Zdravkom – kao u ona stara vremena, tražeći Zvijezdu na Istoku, i proročanstvo mudraca…

O, fariseji, ili se priklonite, ili se poskrajnite sa ovoga puta….

Da li je naš veliki prorok vidio kroz vrijeme i ovu sinoćnu scene ispred Hrama u Podgorici, i vidio Zdraka Krivokapića, ili, pisac ovih skromnih redaka toliko žudi i vapi za slobodom, da u proročanstvu našeg najvećeg proroka Mata Glušca vidi i, nosioca liste “ Za budućnost Crne Gore“, samo, Svemogući zna, ali znaćemo i svi mi poslije 30. avgusta…

Ovih dana, idući Crnom Gorom, Zdravko Krivokapić, poljubio je u ruku svakog sveštenika…

Zdravka Krivokapića prepoznao je i naš mudri Mitropolit Amfilohije, a jučerašnjem njegovom dolasku u Kuče, radovala se i tica u gori…

Zdravko Krivokapić je uradio nešto što je svakog poštenog i čestitog čovjeka dirnulo u dušu. Bez obavještavanja bilo koga, otišao je na grob – Momira Bulatovića – i položio cvijeće, i, niz blago lice pustio – bratsku suzu…!