Matija Bećković: Reče mi jedna žena
I nije to više – reče mi jedan čoek nego – reče mi jedna žena, priča nam ovih dana o svojoj novoj knjizi Matija Bećković.
A žena je majka. Majka Zorka. Žena koja je rodila Matiju, Ljuba i Ljubicu. Koja je Matiju, prateći neke samo njoj poznate znake “odozgo” takoreći od samog rođenja “osobila”, izdvojila, učinila sve da ”mali princ” – ostane princ, i uspjela.
I ime mu je dala prateći te znake, ostavljajući pismeni trag da joj je dok je bio u stomaku u snu ”javljeno” da je dječak i da treba da se zove upravo tako. Vodila ga je tamo gdje je sudbina nju odvela, ostavljala ga baki i tetkama kad je morala, i rastajala se od njega samo kad bi je odvodili u tamnicu, ili kad bi procijenila da je dovoljno veliki da će mu biti bolje na nekom drugom mjestu, dok je ona sa dvoje druge djece prolazila kroz strašne patnje i stradanja.
Majka Zorka nosila je svoj krst cijelog života, bez roptanja, ne žaleći sebe, ali žaleći svoju djecu kad bi je zlotvori spriječavali da im da ono jedino što je imala – svoju ljubav. Stvarala im je dom i toplinu na golom kamenju, ne samo svojim prisustvom, svojim poljupcem i milovanjem, mrvom kačamaka ispečenog na plotni, da osjete ukus “kolača”, kad nije bilo ni hljeba. Ali im je stvorila i oca, pokazujući njegovu sliku, prenoseći im dio ljubavi koju je čuvala u svom srcu cijelog života. Stvorila im je oca, koga im je surovi život odnio, ni danas se sa sigurnošću ne može reći gdje, pričajući o njemu negovala iluziju da su “prava” porodica – majka, otac i djeca.
I mališani su je razumjeli i ponosno, zajedno s njom, u selu gdje se svi smiju i kad plaču, ili plaču i kad se smeju, nosili teret bez mržnje prema onima koji su im taj teret nametnuli, čuvali sliku o ocu u svojim malenim dušama, sve krijući je, od svih i krijući se iza svojevrsne “bećkovićevske ironije”. Tako je izgrađen njihov paralelni svijet, svijet apsurda u kome je otac bio sa sinom i kad ga nije bilo, a fotografije, koje je majka krijući čuvala zajedno s ikonama i svojim vezovima na kojima je kralj sa porodicom, izvučenim bukvalno iz tegle zakopane u zemlju, danas krase njegov dom.
Kažu da Bog, kad na jednoj strani uzme, na drugoj obavezno nešto da. I to je majka Zorka prepoznala još prije sinovljevog rođenja, i nije mu krišom davala parče čokolade da niko ne vidi samo zato što ga je žalila, jer je iz “gospodske kuće” došao u onaj kamenjar s čudnim imenom “Velje duboko”, gdje je samo kamen velji, a provalija duboka, već znajući da joj nije Gospod skrenuo pažnju na dijete tek tako. Ako ga je On izdvojio, znala je da mora i ona.
Život će pokazati da nije pogrešila. A njeno dijete, ono posebno, njen Mato, vratio ju je u život 40 godina nakon što je otišla, napisavši odu majci, pod skromnim nazivom, skromnim kao njihova život u Veljem dubokom, ”Majka Zorka”.
Knjiga bi se mogla zvati i pesma majci, i oda majci, ali je to u suštini, autobiografija najvećeg srpskog živog pjesnika i biografija oca i sina, koji se na prvi pogled ne vide, ali su tu, stalno ih u prvi plan ističe majka Zorka, koja ih je sve stvorila, čuvala i negovala.
A njen sin, pjesnik nad pesnicima, vodeći nas kroz patnje i stradanja dostojne antičkog doba, ustupa joj svoje mjesto na Olimpu:
Sve je to ona stvorila.
(Sputnjik)