Markuš za Borbu odgovorio na Đukanovićev napad na SPC: Neka obnavlja CPC iz Spuža, nije to ništa strašno, ona je u policiji osnovana!

Književnik i istoričar, Jovan Markuš, upitan da prokomentariše izjavu počasnog predsjednika DPS-a, Mila Đukanovića, da do posljednjeg daha vodi borbu za one vrijednosti kojima je, kako ističe, posvetio život, među kojima je i obnova Crnogorske pravoslavne crkve, poručio je da se za nju bori iz zatvora.

„Savjetujem mu da to nastavi, ali iz Spuškog zatvora“, jasan je Markuš za Borbu.

Kako dodaje, nema ništa drugo da mu poruči.

„Neka iz zatvora se bori za interes njegove crkve. Nije to ništa strašno, ona je u policiji osnovana, tako da od njega me ne čudi ništa“, zaključio je on.

Podsjetimo, bivši šef države Milo Đukanović kazao je da je je Crna Gora obnovila državnost ali i da misli da danas nema nikog ko je elementarno politički obaviješten, da ne shvata da će Crna Gora obnoviti i svoju crkvu.

On je u emisiji “Trag u vremenu” na televiziji E kazao da je imao prilike da o tome razgovara sa vrlo relevantnim globalnim pravoslavnim adresama u svijetu, kod kojih, kako ističe, nema nikakve dileme da je Crna Gora imala svoju crkvu, da je u određenim istorijskim okolnostima ona ugašena, kao što su se kroz čitavu istoriju gasile crkve, ali nakon toga i obnavljale.

Izjavu sa tog intervjua prenosimo integralno.

Đukanović je komentarisao i kritike dijela javnosti na račun njegovih ocjena o SPC, kao parapolitičkoj organizaciji.

– To što sam ja ateista ne znači da bezrezervno ne poštujem vjersko pravo svakog čovjeka, dakle i vjersko pravo svakog vjernika SPC. Ali, ako neko očekuje da ću zbog toga ćutati, na neka pitanja koja su odavno izašla iz kanonske autonomije crkve i duboko zašla u sveru državnog i društvenog, taj se vara. Konačno, ja nisam imao pravo da ćutim, imao sam obavezu da govorim. I ja sam o tome javno govorio – kaže Đukanović.

Đukanović je u emisiji podsjetio i na ulogu SPC koju joj je dodjelila država Srbija, svojim strateškim dokumentima pominjući Strategiju Srbije o odnosima sa dijasporom i sa Srbima u regionu. Tim dokumentom, ističe on, SPC je dobila važnu misiju ne samo u promociji srpske kulture i običaja, nego u zaštiti srpskog naroda tamo gdje je ugrožen.

– A sjetićemo se, ratovi su ovdje uvijek počinjali kada neko ustanovi da je njegov narod u susjedstvu ugrožen – kaže Đukanović.

Još opasnija je, napominje, uloga SPC u Crnoj Gori da arbitrira o pravu Crne Gore na državnost i nacionalni identitet.

– SPC je tumačila da je ona starija i da je najzaslužnija za nastanak i trajanje crnogorske države, dajući time za pravo velikodostojnicima da Crnu Goru predstavljaju kao srpsku državu, a ne kako je definisano Ustavom, kao građansku. Te da Crnogorci zapravo nemaju svoj nacionalni identitet, nego da smo samo cvijet srpstva. Znam, mnogi mi zamjeraju na vrlo reskim definicijama SPC kao parapolitičke organizacije ali, kao što znate, nijesam sklon etiketiranju, pa svaka ocjena ima i svoje objašnjenje. Uostalom, o tome ubjedljivije govori srpski patrijarh od mene – navodi Đukanović.

Kao predsjednik i premijer bio u obavezi da opominje

Na pitanje da li je vjerska ili politička poruka srpskog patrijarha Porfirija prilikom posjete predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu u kojoj mu se zahvaljuje na pomoći koju je pružio SPC u Crnoj Gori i moli ga da ne zaboravi na Balkan “kada bude stvarao “ruski svet”, Đukanović odgovara da je to izvor njegovog nesporazuma sa SPC.

Zbog toga je, kako kaže, bio u obavezi, kao predsjednik i premijer da opominje da je Crna Gora u istoriji imala svoju Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koja je nestala nakon što je nestala crnogorska država. Pokazao je i originalni zapisnik sa sastanka Svetog sinoda CPC od 16. decembra 1918. godine koji to potvrđuje.

– U njemu stoji da budući da se narod Crne Gore na podgoričkoj skupštini opredijelio za prisajedinjenje Srbiji i za stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i autokefalna pravoslavna crkva Crne Gore donosi odluku da se ujedini sa srpskom pravoslavnom crkvom i da postane sastavni dio pravoslavne crkve Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. I to je manje – više očekivano. Da kada nestane država, i ovo bude jedna od posljedica – naveo je Đukanović.

Ali, podsjeća Đukanović, Crna Gora je u međuvremenu obnovila državnost i smatra da danas nema nikog ko zrelo politički razmišlja i ko je elementarno obaviješten, ”ko ne shvata da će Crna Gora obnoviti i svoju crkvu.”

Zaključuje da je imao prilike da o tome razgovara sa vrlo relevantnim globalnim pravoslavnim adresama u svijetu, kod kojih, kako ističe, nema nikakve dileme da je Crna Gora imala svoju crkvu, da je u određenim istorijskim okolnostima ta crkva ugašena, kao što su se kroz čitavu istoriju gasile crkve, ali nakon toga su se te crkve i obnavljale.

Ugovori sa vjerskim zajednicama

Na pitanje da li bi, kada je riječ odnosima sa SPC danas postupio drugačije, Đukanović podsjeća da je Vlada Igora Lukšića 2011. krenula da rješava pitanja odnosa sa crkvom.

Te godine je, podsjeća, potpisan Temeljni ugovor sa rimokatoličkom crkvom. Potom su potpisani ugovori sa islamskom i sa jevrejskom vjerskom zajednicom. Počeli su i razgovori razgovori sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom o potpisivanju ugovora. Iz Mitropolije su, podsjeća Đukanović, nastupili sa argumentacijom da je crkva starija od države, da je ona formirala Crnu Goru implicitno osporavajući legitimitet Vlade da se bavi tim poslom.

– U najboljem slučaju željeli su da oni budu autori Ugovora. Zbog toga je taj posao ostao nedovršen – kazao je Đukanović.

Dvije godine kasnije, po preuzimanju premijerske funkcije, krenule su pripreme krovnog dokumenta – Zakona o vjerskim zajednicama.

– Vrlo se prilježno radilo na tom pitanju I 2014. godine organizovana je javna raspravu o nacrtu zakona koja je neslavno završena demonstracijom grube netolerancije upravo od strane Crnogorsko-primorske Mitropolije. Bilo je čak i nasilja prema mitropolitu CPC Mihailu. I naredna vlada se tim poslom bavila vrlo odgovorno. Sjećam se da su nadležni ministar Zoran Pažin, i ministar Srđan Darmanović, kao član Venecijanske komisije, dugo pregovarali sa Venecijanskom komisijom kao krovnim pravnim autoritetom u Evropi, da dobijemo njihovu saglasnost za koncept toga zakona. I na kraju smo tu saglasnost i dobili – podsjeća Đukanović.

O mitropolitu Amfilohiju: „Razgovarali smo kao civilizovani ljudi, ali su razlike bile nepremostive“

U intervjuu televiziji E, bivši predsjednik Crne Gore, komentarisao je navode o njegovim odnosima s mitropolitim Amfilohijem. Ističe da su sumnjičenja prema Amfilohiju za njihove “tajne dogovore” dolazila iz samog vrha SPC. Istovremeno, suverenisti su, kaže sumnjičili njega.

– Crnogorci, vrlo skloni prvačenju, kao da su se trudili da prepoznaju nekog sumnjivog, a ja sam im valjda bio najvidljiviji, jer sam uvijek bio predsjednik ili premijer. No, nije bilo mjesta tom osumnjičenju. Znate moj stav i prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i prema mitropolitu Amfilohiju. On je bio i ostao savršeno jasan i javan – rekao je Đukanović.

Napominje da je sa mitropolitom Amfilohijem imao pristojan odnos “kakav bi trebalo da se podrazumijeva između nekog ko je, svjetovni lider i duhovnog lidera najbrojnije vjerske zajednice u Crnoj Gori”.

– Mi smo se češće razlikovali nego što smo se slagali i naša razlike nisu bile zato što je on bio Srbin, a ja Crnogorac. Bez obzira što je Amfilohije negirao crnogorski nacionalni identitet, on je u velikom dijelu bio vrlo tipičan Crnogorac, violentan i uvijek sklon da se suprotstavlja autoritetima. Sjetimo se samo njegovog odnosa prema Miloševiću, pa i prema Vučiću, prema raznim patrijarsima u različitim periodima novije istorije. Čovjek sa integritetom, ali u političkom i nacionalnom smislu velikosrbin, i zbog takvog opredjeljenja intimno, duboko se protivio Crnoj Gori kao nezavisnoj državi i crnogorskom nacionalnom identitetu – kazao je Đukanović.

Sa takve političke pozicije izricao je, podsjeća on, i one potpuno neprihvatljive ocjene o manjinskim narodima u Crnoj Gori.

– Kao nesporno obrazovan čovjek, morao je znati da je jedina izgledna šansa za društveni prosperitet Crne Gore i Zapadnog Balkana pripadnost evropskom sistemu vrijednosti, a govorio je da je Evropa trula civilizacija, a da je NATO četvrti Rajh i preporučivao Crnoj Gori bezbjednosni kišobran Rusije. Mi smo razgovarali kao civilizovani ljudi, ali su razlike među nama ipak bile veoma duboke i nepremostive – konstatuje Đukanović.

Na nogama sam zato što sam bio svjestan šta će se događati nakon smjene vlasti 2020. godine i zato što nisam sklon da pokleknem. Naprotiv, sklon sam da do posljednjeg daha vodim borbu za one vrijednosti kojima sam posvetio život, poručio je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, dugogodišnji premijer i lider Demokratske partije socijalista, počasni predsjednik DPS-a, u višesatnom intervjuu Televiziji E povodom 20. godišnjice obnove nezavisnosti Crne Gore.

Đukanović je, u posljednjem dijelu emisije “Trag u vremenu”, govorio o vremenu obnove nezavisnosti, ekonomskom napretku, euroatlantskim integracijama… U tom kontekstu, podsjetio je na političke i ekonomske poteze koji su, prema njegovim riječima, trasirali put ka obnovi nezavisnosti Crne Gore, ali i dešavanjima u državi nakon 21. maja 2006. godine.

Kao ključne tačke svoje političke zaostavštine, Đukanović je izdvojio referendumsku obnovu nezavisnosti, uvođenje njemačke marke, članstvo u NATO-u i otpor, kako tvrdi, spoljnim pokušajima destabilizacije Crne Gore.

Uvođenje njemačke marke u platni promet Crne Gore možda je, navodi Đukanović, i najduži korak koji je Crna Gora napravila u pripremi donošenja odluke o nezavisnosti. Podsjeća, da je Jugoslavija bila svjetski rekorder u inflaciji u periodu koji je neposredno prethodio. O razmjerama inflacije govori podatak da je iz štampe izašla novčanica od 500 milijardi dinara.

– Potpuno nekontrolisanim štampanjem novca u Beogradu, stvorena je inflacija koja se samo prelivala na Crnu Goru. Penzija koju bi dobio crnogorski penzioner nije vrijedila jednako u osam i u devet sati ujutro. Zato je nužno bilo povući potez koji bi štitio ekonomske interese Crne Gore i ionako ugroženi životni standard crnogorskih građana – rekao je Đukanović.

Đukanović navodi da se vlada opredijelila za uvođenje njemačke marke jer je ona već funkcionisala kao rezervno sredstvo plaćanja u Crnoj Gori.

Napominje da su otpori prema toj ideji bili veliki, i to sa najviših međunarodnih adresa. Jasno su prepoznavali, kako kaže, da će eventualno uvođenje marke dodatno osnažiti ideju nezavisnosti Crne Gore.

– Sjećam se mog telefonskog razgovora sa državnom sekretarkom Sjedinjenih američkih država Madlen Olbralt uoči moje posjete Vašingtonu. Ona je upotrijebila sav svoj autoritet i neupitno prijateljstvo i prema Crnoj Gori i prema meni lično da me ubijedi da to ne treba da činimo. Na kraju je kazala: “Pa dobro, sačekajte da dođete u Vašington, pa onda eventualno da uradite”. Kazao sam: “Ne, sve je već spremno, prvo ćemo uvesti marku, pa ću onda doći u Vašington” – otkriva Đukanović.

Đukanović-Madlen Olbrajt: Sačekajte da dođete u Vašington, pa onda eventualno uvedite marku. Kazao sam ne, prvo ćemo uvesti marku, pa ću onda ja doći u Vašington.

On se prisjeća razgovora na tu temu sa šefovima diplomatije Italije Lambertom Dinijem, Njemačke Joškom Fišerom. Kategorično su, kaže, protivili uvođenju marke. To je, tumači, nagovještaj jedinstvenog stava rezerve prema ideji crnogorske nezavisnosti.

– Zahvaljujući nepokolebljivom stavu, nakon uvođenja marke krajem 1999. godine, polovinom 2002. godine kada euro zamjenjuje nacionalne evropske valute Crna Gora je ostala u sistemu eura. Smatram da je to bio zaista izuzetno važan korak. Benefite od marke i eura osjetili su i strani investitori, koji su sa više sigurnosti došli na investicioni prostor Crne Gore. No, vjerujem da je to prevashodno bilo relaksirajuće za građane Crne Gore, jer su konačno, nakon dugog socijalnog stradanja u velikim inflacijama, počeli da barataju konvertibilnim novcem – dodaje Đukanović.

Kako kaže, nije bio ubijeđen u to kakav će biti ishod referendum. Znao je, ističe, da će biti tijesan referendumski rezultat i da će neizvjesnost trajati do prebrojavanja posljednje biračke kutije.

Ipak, Đukanović napominje da je znao da nema valjane alternative tom putu i da nema mogućnosti da se između tako disproporcionalnih subjekata, kakvi su Srbija i Crna Gora, može napraviti funkcionalna zajednica.

– Dvije su ključne razlike koje nijesu dozvoljavale da se između Srbije i Crne Gore u kratkom roku može napraviti održiva harmonizacija. Na ekonomskom planu, svi pokušaji ujednačavanja carinskih sistema Srbije i Crne Gore u periodu nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma, bili su apsolutno bezuspješni. Zbog nepomirljivih razlika u strukturama naših privrednih sistema. Na političkom planu – u Srbiji je već dugo vremena vladajuća ideologija velikosrpski nacionalizam. Nasuprot tome, Crna Gora je građanska i multietnička država. Otvoreno društvo koje je već značajno prije referenduma pokazivalo interesovanje da postane sastavni dio evropskih euroatlantskih integracija – pojasnio je Đukanović.

Možda će, kako navodi, i Srbija nekada biti članica EU, ali njegovo uvjerenje na bazi poznavanja tog društva je da to ni tada neće biti rezultat iskrene želje da se bude dio sistema evropskih vrijednosti.

Đukanović ističe da su sva društva na Zapadnom Balkanu slična jedni drugima, ali i pita: “Kada imate takva društva i kada imate takvu tradiciju i reputaciju, šta je onda presudno važno?”

– Presudno je važno vođstvo. Ne možete očekivati da bez dobrog vođstva, ljudi koji su ksenofobični, neskloni bilo kakvom eksperimentu, bilo čemu nepoznatom, koji su kroz istoriju uglavnom bili zagledani prema istoku i prema Rusiji, odjednom podrže zapadne integracije. To neko mora predložiti, promovisati, istrajno i argumentirano zastupati – ističe on.