Marko Miljanov

Piše: Slaviša Čurović

Imam samo 23 godine te 2000-te, nešto dobrog iskustva sa sjajnim rediteljima, ali sve je to tek početak ili nekako “ kraj početaka“ borbe za znanje na sceni, koju osjećam da ne mogu izgubiti.Namirisao sam “ barut“ sa najboljima već do tada, izigrao prilično bitne stvari u “ Ateljeu 212″ i “ Zvezdara Teatru“, gostovao po Evropi sa njima ne obrukavši svoju školu, a po Crnoj Gori već stekao rutinu. Dakle došao sam jak i snažan, sa strahovitim samopouzdanjem, da najvećeg crnogorskog junaka Marka Miljanova odigram u tada svom, danas ničijem, Crnogorskom Narodnom Pozorištu.

Piše, u tekstu, da ću ga igrati do njegovih četrdesetih, od njegove devetnaeste. Kilibarda je pisac, da, onaj Novak koji je jahao kao Srbin a zajahao kao Dukljanin samog sebe i sve nas. Pisac je tanak, tema velika. Tada je on već bio u ekstazi skrivenog samoporažavanja, a tekst je bilo upodobljeno štivo sa RTS-a gdje je taj i takav Novak dogovorio seriju za tu televiziju i napisao je. Para tada nije bilo pa je serija odložena – za nikad. Ovo iskrpljeno štivo za pozorište je sređivao on kako je znao i umio od epizoda te serije, a Blagota Eraković režirao, vjerovatno mu pomažući da sklepa i opismeni nešto za teatar u osvit jurnjave za mijenjanjem teza za koju paru više. Podjela je kakva je mogla i morala biti,veliki Miša Janketić će igrati Marka od pedesetih do smrti.Dobro je. Dakle dva dijela života u 2 sata jurnjave na sceni. Prvi sat je moj. Mačevaću, skakati, svađati se sa Knjazom Nikolom, ići na megdan,oslobađati Nikšić i zaljubiti se u svom prvom satu. U drugom će Miša biti Marko pisac i onaj koji je skrajnut od vlasti jer je mislio svojom glavom.

Probe su bile dobre ponekad, Blagota je u davno odlazećem zenitu, ali kod njega je talenta bilo, vidi se po masovkama, po onome što kad ga pitaš nešto o liku zna tačan odgovor. Ja jurim, igram svoj sat za 42 minuta, nosi me snaga strašnog junaka koji je vuka udavio golim rukama kad je imao 14 godina. Shvatam da je buntovnik, igram ga tako. Nosi mi snagu iz tijela kao da trčim maraton, ali kad se svi rekviziteri i tehničko osoblje nabiju na probama da me gledaju sa strane, znam da sam dobar. I tako, pa i zbog tih divnih ljudi, zapinjem do krajnjih limita snage i pameti.

Dolazi momenat kraja predstave. Markove zadnje riječi su zapisane i glase: “ Kao Kuč mrem prilično sretan, kao Srbin nesretan i nezadovoljan“. Kilibarda i Blagota to „Srbin“ mijenjaju u „Crnogorac“. Tad su počeli falsifikati novije i starije istorije ove Crne Gore nam. Kuči saznaju za tu ekvilibristiku, neko je iznio tekst iz pozorišta i doturio im ga, pa kreću prijetnje, meni, Miši i ostalima. One prave, telefonske i svake druge. Usled toga, nalazi se solomonsko rešenje, ne znam ko ga je smislio, ali znam da sam prisustvovao toj odluci da Marko na kraju, ispuštajući dah, ne kaže ništa i na pitanje plemenika: „Marko, šta ti je najžalije?“, pogleda u ženu Stefu, potom u nebo i umre. Tad nisam shvatio da smo ga duplo ubili, ali sam svoj prvi sat gurao s tolikom vjerom u ono što govorim, sa ljubavlju i sa nepogrešivom logikom koja me je nosila do samozaborava. Nije me zanimalo što svjetlo ne valja, što škripi režija, što se okolo ponekad glumi kao sa početka XX vijeka, ja sam igrao nošen Markom. Osvojio me je, shvatio sam ga i bilo je nešto slatko u onoj iscrpljenosti posle proba.

Na nekoj generalci, tadašnji upravnik sa onim nadimkom na novo slovo umjesto ZJ,krenuo je frontalno na divnog i starog Mila Miranovića, izvaljen u trećem redu gledališta kao u kafani. Igram Marka, nosim u sebi taj gen i taj lik, te sa scene drekom prekidam probu i čuvam čika Mila od osionog samoljupca. Proba staje, shvatamo se nekako i probijamo se do premijere. Na njoj uz kordone milicije odigramo šta smo spremili, osrednju predstavu, sa dva odlična Marka.Mišom i sa mnom. Snimi je RTCG na nekom desetom igranju da bi gasila požare koji su napravljeni onim prepravljanjem Srbina u Crnogorca i sve se smiri.

Završimo igranje te sezone u junu, odem kući srećan što sam stresao sa sebe barem do jeseni to teško breme Marka, heroja koji je buntovan i prebrz za moje tijelo. Ali ja nisam heroj. Sjutradan po završerku sezone, ne mogu da se probudim. Čitav dan nakon kasnog buđenja ne mogu da jedem i tako 7 dana. Onda dolazi na red ljekar. Naravno i dalje imam sportsko srce i tijelo, pa se konstatuje:“ Zdrav si,stres, idi mali na odmor!“, uzvikuje dr.Boljević. Odem da pecam, pa na ludiranje nekoga ko ima tek 23, vratim se nov na laku borbu sa likom Luke kod Vide Ognjenović u „Jegorovom putu“. Postao sam siguran u sebe, Miljanov me tome naučio na teži način. Naučio me je da se nikada ne savija kičma, da se samo jednom mre i da je čojstvo i junaštvo kategorija koja čovjeka prati dok je živ, ako je zna upotrijebiti, bolje reći ako je smije upotrijebiti.

Tada sam shvatio da je to najuzvišeniji ljudski domet, da se ne prećuti laž, nepravda i da se vlastodršcima gaće tresu jedino od takvih ljudi koji svojom silinom i snagom borbe za pravdu mogu sve.

Marko me je odveo u oblake mijenjanja svijeta oko sebe, iako se predstava o njemu više nikad nije igrala. Ostao je samo moj, a ja ostao ponosan jer znam da je znao da ga jedan Uskok kao ja ne može loše igrati, niti kasnije van lika izdati.

Miran što nisam napustio postulate poštenja i hrabrosti koju je Marko Miljanov imao, pomislio sam prije neku noć da svaki lik ostavi nešto u tebi, ali velike ličnosti ostave najviše jer često umjetnost imitira život. Ko hoće da „zapne“ i promisli kad igra heroja mora da bude spreman da žrtvu podnese i van scene i na njoj. Jer ljudske i moralne gromade su najređa pojava, a nositi se sa njima kroz sate proba i igranja predstava zahtijeva ne samo vještinu promišljanja, nego i snagu koju su oni imali svaki dan. Mi glumci makar tih sat ili dva. Kada saberem koliko su je oni imali svakodnevno, cijeloga života, onda shvatim zašto su rijetki. Tako da ispadne da majka rađa jednom Miljanova, a gurati njegov kamen od uloge uz brdo je za dobrog atletu koji nema vremena da se okrene unazad i pogleda gdje su pratioci. NJih ni nema u osamama jačine koju nosiš, igravši do poslednjeg atoma snage, možda poslednjeg velikog junaka i pisca koga je ova zemlja dala. Ova Crna Gora, koja ga onomad nije smjela lelekati po naređenju. Koja je po naređenju i prestala da igra tu predstavu. Kasnije i NJegoša. Juče i Kralja Nikolu. Onomad klasike. A sjutra?

Sjutra je novi dan i posle svake uloge, kakva god da je i koliko god da je teška, taj dan se breme junaka ponese u srcu, a u glavi ostanu da bruje rečenice koje samo veličanstveni umovi daju tako da kroz to postaješ bolji čovjek. Onakav kakav si mislio da možeš postati samo u snovima. Ali postaneš, ako si svaku riječ izgovorio sa potpunim vjerovanjem, u svoje ime, u datim okolnostima koristeći te iste riječi kao svoje, bez obzira na cijenu koju plaćaš i tad kad ih izgovaraš i posle kad ih ne pokušaš zaboraviti da bi išao u neku novu, borbu.

Stalnu borbu, kao moju za Marka Miljanova.