Vođenje za naše prilike ipak velike države kao što je Srbija može vrlo često da skrene fokus onih koji je vode sa nekih osnovnih, suštinskih problema, kao npr. pitanja očuvanja teritorijalnog integriteta. Evropske integracije, razne privatizacije, borba za očuvanje vlasti, otvaranje unutrašnjeg dijaloga o Kosovu i Metohiji skreću fokus sa jedne tako bitne stvari kao što je očuvanje teritorijalnog integriteta Srbije. Pogotovo ovo poslednje nabrojano relativizuje tu problematiku jer je otvaranjem tog unutrašnjeg dijaloga pitanje Kosova i Metohije skrajnuto na periferiju državne politike Srbije a samim tim i pitanje njenog teritorijalnog integriteta jer je dijalog trebao da posluži samo kao spreman odgovor kada se u javnosti postavi to pitanje: Šta ćemo sa Kosovom i Metohijom? Pa vodimo dijalog pa ćemo da vidimo kakav će da bude ishod. Evo uzmite i vi učešće u dijalogu. Jedno prebacanje odgovornosti na svakog onog koji takvo pitanje postavi pa i na one koji nemaju moći da se nose sa tim pitanjem već su birali predsjednika republike i narodne poslanike da bi oni to uradili. U jednoj takvoj atmosferi potpuno nezapaženo je prošla izjava patrijarha Irineja da se Srbija ne može zamisliti bez Kosova i Metohije. Takođe i sjajni Apel za očuvanje Kosova i Metohije koji potpisuju mnogi srpski intelektualci prošao je skoro nezapaženo u široj javnosti. Kao da je otpočeo proces anesteziranja srpskog javnog mnjenja. I što je još gore, kao da je taj proces bio neumitan.
Posledice takvog anesteziranja srpskog javnog mnjenja mogle bi da se ogledaju u prihvatanju bilo kakvog rešenja pitanja Kosova i Metohije. Da ne bi bilo tako, da bi se opet prokrvile arterije države Srbije, odgovornost je preuzela naša svetosavska crkva. Mitropolit Amfilohije je u jednoj od svojih blažih izjava u kojoj iskazuje bojazan da bi politika predsjednika Srbije mogla da odvede u izdaju i predaju Kosova i Metohije, samo takao u živac usnulu Srbiju. A živac je izvedenica od riječi život i taknut je da bi se u život vratila Srbija. I vidjeli smo – vratila se. Žustra reakcija, trenutni bijes, pokazali su kako je mitropolit imao dobar predosjećaj. Lijek je uvijek gorak i neukusan ali je svrsishodan. Vratio je Kosovo i Metohiju u fokus interesovanja srpskog javnog mnjenja a broj potpisnika Apela za očuvanje Kosova i Metohije je u stalnom porastu. Ne znači ovo da predsjednik Vučić planira da izda i preda Kosovo i Metohiju već da put kojim je krenuo može da ga odvede u tom pravcu.
U međuvremenu patrijarh Irinej je izjavio da je zahvalan Gospodu na borcu za srpski narod i pogotovo za Kosovo i Metohiju kakav je predsjednik Vučić. Naizgled suprotna izjava od mitropolitove. Ali samo naizgled. Jer mitropolitova izjava je bila temelj za izgrađivanje veće odgovornosti predsjednika Srbije za Kosovo i Metohiju, dok je patrijarhova izjava krov te odgovornosti koja prije ovog ustalasavanja javnosti od strane mitropolita nije postojala na ozbiljan način. Opet imamo jednu istorijsku situaciju u kojoj po važnim pitanjima srpski brod usmjeravaju ,poput nekada karlovačkog mitropolita, cetinjskog vladike i kneza Srbije, sada patrijarh srpski, mitropolit crnogorsko-primorski i predsjednik Srbije. Rezultat djelovanja ovih struktura u prošlosti bilo je oslobađanje svih Srba od ropstva. Rezultat patrijarhovog i mitropolitovog djelovanja sada treba da bude veća posvećenost i veća odgovornost prema pitanju Kosova i Metohije predsjednika Srbije. Sada se od Vučića očekuje da dokaže da mitropolit nije bio u pravu a da je patrijarh u pravu. Lupa kojom se sagledavaju njegovi potezi po tom pitanju je mnogo izoštrenija, oko srpskog javnog mnjenja mnogo osjećajnije i budnije. Sada je dat puni smisao onoj patrijarhovoj riječi da se Srbija ne može zamisliti bez Kosova i Metohije. Da li će se u tom smislu obratiti i predsjednik Vučić 14.januara?
Kliknit