Manojlović: Politika ruši mostove koje grade ljudi

Iako sa stavom da mostovi koje grade ljudi od duha uvijek bivaju srušeni „jednim puhom neke politike“, glumac Predrag Miki Manojlović za Sputnjik kaže da ni poslije decenija rada ne namjerava da odustane od te gradnje.

Cijeli život je gradnja nevidljivog mosta

Ljudi od duha, kakvog takvog, malog ili većeg, grade mostove, ali uvijek ti mostovi bivaju srušeni jednim puhom, duvom neke politike. To je generalno sudbina svijeta, a posebno Balkana. Cio svoj život ja to radim, ako hoćete, neko stvarno postojanje na sceni jeste neka gradnja nekog nevidljivog mosta između onih na sceni i onih koji na njoj nisu.

To je, kako se to danas popularno kaže – u mom genomu, budući da otkad sam se rodio do danas sam u pozorištu. Tu sam bio čuvan, rastao, mirisao, gledao, nagledao se svega i svačega i u dobrom i u lošem smislu. To je negdje i moje vaspitanje i dio moje ličnosti i ne ogleda se samo u ovoj simpatičnoj i dragoj nagradi, već i u drugim stvarima. I šta god da kažem ili se pohvalim, suština je ta: da, mostovi. Nekad sam umio da lažne mostove označim kao nepostojeće i to su možda bili moji trenuci konflikta sa takozvanom javnošću, kaže za Sputnjik laureat nagrade „Eastern Star 2021“ („Istočna zvezda“) koja mu je uručena na onlajn otvaranju 32. Filmskog festivala u Trstu.

U obrazloženju ovog izuzetnog priznanja kaže se da se njime ističe ličnost u svijetu kinematografije čija je karijera izgradila mostove između Istoka i Zapada. Dio te izuzetnosti predstavlja i prikazivanje filma „Andergraund“ na otvaranju, nagrađenog ostvarenja u kome Predrag Miki Manojlović igra glavnu ulogu.

Mnogo toga je srušeno, a nije izgrađeno novo

To sve manje građenje i sve češće rušenje, da li vas onespokojava kao umjetnika?

„Ne, ne onespokojava, ali me nervira. Ali to je stanje. Znate, mnoge stvari su srušene, odavno, a nisu izgrađene nove.

Umjesto u Trstu u koji ste mogli da odete i avionom sa vašim imenom, nagradu ste dočekali na planini, gdje već neko vrijeme boravite. Da li ste tamo zato što ste se malo umorili od svijeta?

„Moj boravak u ovoj brvnari vezan je za mnoge elemente. Ja sam gradski pacov, gradsko dijete, znam i upoznao sam sve izazove i položio mnoge asfaltne ispite. Mnogo je razloga što sam ovdje. Jedan je taj što odavde gledam u ogromne borove koje je moj deda zasadio 1937. godine. Tu je bila naša drvena kuća koja je srušena 1942. godine i na čijoj sam humci napravio ovu brvnaru. I sad gledam u to, postoji neka veza sa tim“, podsjeća se glumac.

Eksperiment nad samim sobom

Da li je ponekad ljudima poput vas potrebno da se na nekom sličnom mjestu očiste od biografije i bolje zavire u sebe?

„Ja sam negdje instinktivno davno shvatio da gluma može biti veoma ozbiljan eksperiment nad samim sobom, a koji može da koristi i drugima. To kopanje, traženje, ispitivanje tog ozbiljnog prostora u sebi, koji svaki čovjek ima samo treba da nađe način kako da ga osvjesti i prepozna, i da se ne uplaši kad u sebi otkrije razne stvari – to je proces koji traje dugo u meni. Samoća i odvajanje vam daje neku drugu vrstu introspekcije. Nije u pitanju samo šum vjetra, šume ili ptica,… Ovdje sam mnoge stvari uspio da ubrzam, neke procese da dovedem do kraja… Ovdje sam  mnoge odluke donosio… U vrijeme korone, ovdje sam počeo da uzgajam povrće, obnovio sam baštu. O tome nisam imao pojma, ali sam uzeo literaturu, krenuo da radim i od mojih 12 produkata, osam je uspjelo…  “

Gluma je sabijeni život i ozbiljno postojanje

Šta je posebno značajno što ste u životu dobili zahvaljujući glumi?

“ Za mene gluma nije ponašanje, imitacija života. Ona je za mene ozbiljno postojanje. Spoj srca i duše, mišljenja, pameti i osjećanja u potpunosti, kad  god je to moguće. Mnogo puta mi je to polazilo za rukom. Gluma je jedan sabijeni život. Publika prisustvuje kraju jednog procesa koji je mnogo komplikovaniji, širi nego sam taj trenutak gledanja. To je zaista, ponavljam, eksperiment sa sobom i kada s dogodi da postane spoj srca i duše, pameti, mišljenja i osjećanja onda je ona ubitačna, i za glumca i za publiku.“

Da li i dalje vjerujete da jedan umjetnik, svojim umjetničkim, ali i javnim angažmanom, može u društvu da promijeni stvari na bolje, ili ste od toga digli ruke?

„Nisam digao ruke. Vjerujem da je moguće da neka umjetnost u pojedincu pomjeri ponešto, da nešto u njemu promijeni, ali na ovom širem nivou – opštine, grada, države, Evrope –  teško.“

Nedavno ste kazali da su društvene elite na ovim našim prostorima mrtve. Kako ih oživjeti i kako stvarnost učiniti boljom?

„Stvaranje elite je dug proces. Elite su ovdje davno uništene. Sve što je počelo 9. maja 1945. godine do danas daje negativne rezultate. U bivšoj Jugoslaviji nije izvršena denacifikacija, sve drugo izlazi odatle. Posle rata oni su zadržali dio elite, onaj koji nije ubijen ili sklonjen, i oni su bili most između starog i novog svijeta, novih ljudi koji su došli i ušli u stare tuđe kuće. Godine su tekle, izumirale su te generacije predratnih intelektualaca i ostataka elite, stvarana je nova narodnog, seoskog tipa. Ona je dovela do toga da se dozvoli da pred raspad zemlje glasanje o Jugoslaviji počne po republikama i rasturi se zemlja. Zašto? Zato što nije izgrađen nov sistem vrijednosti koji je mogao da kaže čekajte, živimo u zemlji koja traje 70 godina. Nismo imali čovjeka s pameću jednog Garibaldija da kaže „vi ste jedan narod“.

 

Možemo li sad, u ovim gabaritima izgraditi jedinstvo, imate li nadu da je moguće iskoračiti u bolje?

„Nisam pesimista, a nisam ni glupi optimista. Sumnjam. Propustili smo istorijsku šansu 5. oktobra da ubrzamo zrenje naroda. Društvena svijest i kulturni nivo većinske nacije ovde poslije 5. oktobra nije unaprijeđen. Istorijska je odgovornost na onima koji nisu iskoristili tu šansu nego su veoma brzo ušli u nešto što je lukretivnog karaktera. Tu je bio kraj. Ne vjeruje više niko onome, ne vjeruje se ni onom – ko god to bio – koji kaže čekajte, nemojmo da pravimo dvije, tri Srbije, nemojmo da pravimo rovove. Ovo je postalo stanje i mi smo sada u jednom akutnom stanju podijeljenosti gdje i jedna i druga strana organski rade na tome. Ova strana koja je izgubila izbore 2012. stalno radi na toj podjeli. Mnoge od njih znam i poštujem, cijenim njihovo mišljenje, ali ne cijenim njihovo delanje. Jer, ne može biti da, ako neko dođe na vlast i ima dobre ideje, one ne budu podržane. Ne, to nije dobro, to ekstremno nepraktično razmišljanje, to emocionalno neprepoznavanje trenutka kada moramo biti ujedninjeni.“

Od uloge Mikija Rubiroze u „Grlom u jagode“ do ove poslednje u „Južnom vjetru“ vi ste na neki način živa istorija nasilja i kriminala na ovim našim prostorima; ta linija samo ide uvis. Da li ste toga bili svjesni, igrajući ih?

„Donekle jesam. Najubrzaniji period tog mog razumijevanja bio je moje dugogodišnje odsustvo odavde i pokušaj da samom sebi, a onda i drugima, objasnim uzroke rata u bivšoj Jugoslaviji.“

Kažete da su danas veliki samo oni koji su popularni?

„Danas živimo u svijetu u kome je sve podjednako važno. I podjednako nevažno. Danas su dobri, veliki glumci oni koji su popularni. Ljudi više ne razumiju razliku, niti je prave. Odlično je ono što je masovno prepoznato. Ali, neće biti da je tako! Zato je, kad je o filmu riječ,  Vim Venders bitan, jer je kao mlad shvatio da je važna i potrebna Evropska filmska akademija, da je važno sve to što ona jeste i pokušava da bude: da čuva i gaji različitosti evropskog duha, da ih promoviše. “

Svojevremeno ste za sebe rekli da ste samo „neko ko živi svojim duhom i misli svojom glavom“. Koliko je to teško, možda bolno?

„Mnogo mi je žao što su iz Srbije u poslednjih nekoliko godina otišli ljudi prema kojima sam imao velike simpatije. Nisu otišli kovidom, već svojim izranjavljenim, pomjerenim načinom razumijevanja svijeta i politike. To je velika uvreda za mene zato što smatram da je prijateljstvo važno,  da se sa prijateljima, i kad se ne slažete s njima, uvijek razgovara, da se mišljenja uporede. A ne da se prijatelji izdaju preko društvenih mreža svojim komentarima. Boli me to. I krivo mi je. Ja ih i dalje negdje nosim i pomogao bih im, kao što sam im pomagao, ali krivo mi je što su se ponijeli kako su se ponijeli. U suštini su to bili moji lažni prijatelji.

(Sputnjik)