Mandić: Đukanovićev intervju “Pobjedi” je njegovo oproštajno pismo od ove zemlje i ovog naroda

Današnji petrovdanski intervju Mila Đukanović za “Pobjedu”, predstavlja literarno skromno ali sociološki vrlo upečatljivo svjedočanstvo čovjeka koji se suočava sa sopstvenom političkom prošlošću, ocijenio je Andrija Mandić, jedan od lidera DF-a.

“Njegov poduži govor je nemušto priznanje političkog poraza, i suštinski jedan od onih ponovljenih proglasa, ne samo protiv SPC, DF-a i ostatka opozicije već i čitave Crne Gore. To je krik despota koji je trideset godina vladao na diskriminaciji i podjelama a protiv pomirenja u ovoj zemlji, protiv sloge i ljudskog razumijevanja.

Njegova današnja poruka dolazi iz mraka bratoubilačke prošlosti, slijepa da prepozna novo vrijeme u sadašnjosti i čuje glas budućnosti. Mrzovoljan, ljut, naprasit, uvrijeđen – niko mu ne valja, do on sam. Čak ni njegova partija mu više nije po volji kao nekada, svjestan tendencija masovnog napuštanja od strane najboljih članova.

On se nalazi u paničnom strahu da će taj trend dobiti na ubrzanju u narednom periodu i zato pokazuje patološku mržnju prema Demokratskom frontu, što je razumljivo, posebno iz dva razloga.

Prvo, DF je nepokolebljivi politički subjekat koji se neprestano bori protiv njegove agresivne autokratije, kriminala i pljačke Crne Gore. Upravo smo mi veoma glasni podsjetnik na politička nepočinstva njegove vladavine i veleizdaju koju je počinio u odnosu na crnogorsku istoriju i naš tradicionalni način života.

Tu našu doslednost poštuju čak i oni koji nas ne vole. Politički konvertiti, koji su izdali sve ono što su nekada branili i zastupali, posebno nas mrze jer smo mi svjedoci njihove sramote.

Drugo, pored svih mehanizama primjene sile koji su mu dostupni: hapšenja, sudski procesi, brutalna medijska stigmatizacija, finansijske blokade i fizička sila, DF je uspio da nakon tih udara bude još jači, organizovaniji i na narednim izborima će presudno doprinijeti obaranju tiranina.

Predsjednik bez naroda nije predsjednik, a ovaj koji se tako predstavlja gazi po svome narodu optužujući ga za sve i svašta. Apsolutno većinsku religijsku zajednicu, kanonsku pravoslavnu crkvu, misli da će ugroziti zloupotrebom Skupštine, a njen veliki ugled urušiti nečovječnim postupcima i nasiljem usmjerenim protiv naših vladika, monaštva, sveštenstva i vjerujućeg naroda i tako zatrijeti vjeru kod ljudi i oteti crkvenu imovinu.

Ovo je jedini predsjednik u jednoj hrišćanskoj zemlji koji uličnim, neukim i nekontrolisanim jezikom vrijeđa poglavara SPC, patrijarha srpskog gospodina Irineja i mitropolita svoje Crnogorsko primorske mitropolije gospodina Amfilohija.

Ovo je, takođe, jedini predsjednik neke postkumunističke zemlje, koji se lažno predstavlja kao dio zapadnoevropskog civilizacijskog kruga, a koji ne slavi „rušenje Berlinskog zida“ i pobjedu nad partijskim diktaturama jedne izabrane klase, već podiže nove spomenike komunističkom vođi Titu.

Zamislite kako bi slobodni svijet reagovao kada bi u Rusiji počeli da dižu nove spomenike Staljinu, u Bugarskoj Todoru Zivkovu, u Rumuniji Nikolaju Čaušeskom a u Albaniji Enver Hodži. Zato ovaj istorijski i ideološki pogubljeni a u suštini poraženi predsjednik i dalje po šumuma i gorama traži braću od iste krvi , u uniformama koje je nekada nosila većina njegovog bratstva da bi ih „moralno strijeljao“ uhapsio ili javno obilježio.

Ovaj njegov intervju je govor mržnje protiv sopstvenog naroda i zato će ostati zampaćen kao najuvjerljiviji dokaz o prirodi i karakteru čovjeka koji nije htio da bude predsjednik većinskog naroda, koji nije želio pomirenje i bolju budućnost za sve nego mu je važnije da svoju zemlju i narod zavađa i dijeli umjesto da ih miri i jača.

Đukanović je kao i svaki dobar sluga a loš gospodar, bespogovorno iznosio na pijacu izdaje sve vrijednosti crnogorske tradicije i njene etičke i duhovne vertikale. Izdao je državu koju je od predaka naslijedio, izdao je vojsku koju je predvodio, izdao je Crkvu koju je u političkim borbama i partijskim intrigama u prošlosti zloupotrebio, izdao je jezik kojim je govorio, izdao je sveto Kosovo i Metohiju, i svakome ko je bio jači od njega je služio.

Istina, mnoge od tih adresa kojima je služio odavno su politički bivše, jer su se geopolitičke okolnosti promijenile, pa Đukanović sada tumara po svijetu nudeći drugim subjektima svoje usluge, vjerujući da će poslušni sluga uvijek pronaći novog gazdu.
Crnoj Gori je neophodan put pomirenja i napretka a ne politika zavađanja naroda i krađe državnih dobara.

Zato je današnji intervju Đukanovića njegovo oproštajno pismo od ove zemlje i ovog naroda.