Manastir Morača proslavio 770 godina postojanja: Svenarodno ognjište duhovnosti i kulture, pamćenja i oslonca!

Proslava jubileja 770 godina od osnivanja manastira Morača, koja je sinoć počela Svečanom duhovnom akademijom u Domu kulture u Kolašinu, nastavljena je danas crkveno-narodnim sabranjem u manastiru Morača, koje je počelo Svetom arhijerejskom liturgijom koju je služio Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, uz sasluženje Njegovog preosveštenstva Episkopa mileševskog g. Atanasija, sveštenstva i sveštenomonaštva i molitveno učešće vjernog naroda.

Nakon pročitanog jevanđelskog začala sabranima se riječima pouke obratio Preosvećeni Episkop Atanasije, ističući da svi mi želimo da osvojimo svoje mjesto u životu vječnome, da vječno živimo i na to nas Bog poziva, kao i na ispunjavanje Njegovih zapovijesti. Kao krucijalno naveo je da je potrebno biti u zajednici sa Bogom, sebe potpuno predati Bogu:

“Pa što bude sa Bogom neka bude i sa nama, a znamo da je Hristos Gospod naš raspet na krstu. Sve prolaziti sa Njime, kroz smrt, biti raspet, ali sa Njime! Ako tako prolazimo, ako tako svoj život povežemo sa Njime onda ćemo i vječno živjeti i ne samo to, nego Bog može potpuno da se osloni na nas i da kroz nas kao svoje saradnike, ispunjava Svoj koncept o životu, o svijetu, to jest da izgrađuje Carstvo nebesko – da do kraja uništi zakone smrti koji vladaju i iskorijeni grijeh i principe grijeha u ovome svijetu.”

Zato Hristos odgovarajući mladiću iz današnje jevanđelske priče na pitanje: „Učitelju blagi, koje dobro da učinim da imam život vječni”, kaže: „Ako hoćeš savršen da budeš, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imaćeš blago na nebu, pa hajde za mnom.” Dakle, objasnio je Vladika Atanasije, ako hoćeš da budeš savršen odlijepi se od svega što te k zemlji vuče i što te ograničava, odreci se od svega, idi gdje si položio svoje srce.

“To bogatstvo, toga se odreci, to podaj drugima, a ti za mnom da ideš, pa šta bude sa mnom to i s tobom. Zato nas apostol Pavle upozorava i podsjeća i poziva na Jevanđelje koje je on čitao, a koja se korijeni u smrti i Vaskrsenju Hristovom. Apostol Pavle kao da se razmeće, kao da se hvali kako on poznaje Hrista raspetoga i vaskrsloga, a nije to radi pohvale, nego govori odakle smo mi ponikli, na čemu počivamo, na čemu počiva naš život. Jer sva sila životna jeste iz tog uvjerenja da je Hristos vaskrsao, iz doživljaja i Njega vaskrsloga. Zato apostol Pavle toliko opširno i govori o doživljaju Hrista vaskrsloga i podsjeća, upozorava, usmjerava našu misao na ta iskustva Hrista vaskrsloga”, besjedio je Vladika Atanasije, podsjećajući na današnji pročitan Apostol.

Apostol Pavle u svojoj poslanici Korinćanima kaže da se vaskrsli Gospod javio Kifi, mironosicama, Dvanaestorici, potom se javio odjednom više od pet stotina braće, svima apostolima… Javio se, kako je objasnio Preosvećeni Episkop Atanasije, apostolima na kojima počiva Crkva, kojima će povjeriti misiju, da nastave Njegovo djelo, onima koji su drugovali, prijateljovali sa Njime, onima koji su Ga pratili, koji su bili spremni da Mu se predaju, koji su ga voljeli, a ne Pontiju Pilatu koji Ga je osudio na smrt.

“I ne samo oni iz onoga vremena da su imali iskustvo Njega živoga i vakrsloga, nego kroz sva vremana, sve vjekove mi Ga doživljavamo živoga i vakrsloga i samo na takvima počiva Crkva. I evo ovo mjesto svjedoči o tome. Ovaj sveti hram koji sada pamti 770 godina svoga života i svoga svjedočenja o Hristu i raspetome i vaskrslome, jer mi doživljavamo, i treba da doživljavamo, cjelokupnoga Hrista, a On nije samo vaskrsli. On je prošao kroz smrt i sa Njim smo u podvigu krsta i u slavi Vaskrsenja i sve to zajedno čini nas nepobjedivima.”

Onda se pokazuju i djela, podižu se sveti hramovi, propovjeda se Hristos na svima prostorima i u svima vremenima, objasnio je Njegovo preosveštenstvo Episkop mileševski g. Atanasije i čestitao ovaj veliki jubilej domaćinima:

“Tako imamo i radost Hrista pobjeditelja, Hrista vaskrsloga, koja nas čini moćnima i tu radost čestitamo sada i Visokoprosvećenom Mitropolitu Joanikuju. Čestitam tu radost i njegovim saradnicima u istom djelu, svima sveštenicima, sveštenomonasima, monasima, monahinjama, braći i sestrama, svima vama prisutnima! Zato smo se i sabrali ovdje da dopunjavamo, proširujemo tu radost i taj doživljaj Hrista vaskrsloga. Neka ova slava i ovo iskustvo traju vječno i na ovom prostoru i na svima prostorima, kako što reče Gospod naš i zapovjedi: idite do kraja vaseljene. Da o tome govorimo, o tome svjedočimo i da oprisutnjujemo Carstvo vječno nebesko u vremenu i na prostoru. Hristos Vasksre!”

Na kraju Svete službe Božije Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je čestitao veliki jubilej – 770 godina od osnivanja manastira Morača, podsjetivši na jednu od mnogih legendi iz dugovjekovne istorije ove drevne nemanjićke svetinje. Naime, sačuvano je predanje da je ovdje knez Stefan Nemanjić, unuk Nemanjin, sin Vukanov, sinovac Svetoga Save, jednom prilikom vidio da noću pada Nebeska svjetlost i da se pale svijeće na kruškovom panju u bujnome lugu te da je knez Stefan u tome prepoznao Božije znamenje. Nadahnut Duhom Svetim počeo je da zida svoju zadužbinu i blagovremeno je završio i ukrasio, a na onom mjestu gdje je padala svjetlost, gdje je bio kruškovi panj, postavljena je Sveta trpeza ovoga Svetoga hrama.

“Imamo još nekoliko legendi veoma lijepih i značajnih, ali meni se ovaj detalj učinio posebno značajnim, da je ovaj sveti hram osijan svjetlošću još prije nego što je nastao. Da je Bog odavnina odredio da ovo mjesto bude sveto i da se ovdje podigne hram Uspenija Presvete Bogorodice, gdje će se neprestano u Božijoj milosti i svjetlosti obavljati Svete službe Božije, prinositi Gospodu Bogu slavoslovlja i blagodarenja, gdje će se vršiti Svete službe Božije, gdje će Duh Sveti neprestano silaziti na Svete darove koje Mu prinosimo, da bi se mi na takav način, prinoseći darove Bogu približili i Njemu ugodili i da bi Božija blagodat i milost kroz Svete tajne Hristove nas osvećivala, oplemenjivala, objedinjavala, da bi nas neprestano činila Crkvom Božijom”, besjedio je Mitropolit.

 

Istakao da je da je od prvobitne nemanjićke građevine ostala arhitektura ovoga svetoga hrama i najljepše freske, a moračka freska Svetoga proroka Ilije je jedna od najljepših fresaka ovoga svetitelja i proroka:

“I nije slučajno, jer Sveti prorok Ilija, kao narodni vođa i duhom Božjim prosvećen, djelovao je vijekovima prije Hrista, ali i vjekovima poslije Hrista, i nastanio se ovdje u manastiru Morači da nadahnjuje i monahe i igumane i dobrotvore i priložnike. Slava ovoga prvobitnoga hrama sijala je preko 200 godina, ali je privremeno bila zamračena u vrijeme turske okupacije. Međutim, poslije obnove Pećke patrijaršije, obnovi se i manastir Morača. Bog dade igumana Tomu i kneza Vukića, koji obnoviše ovu svetinju, obnoviše nemanjićko ktitorstvo i stvaralački duh, duh slobode, vjere i ljubavi uliše u sve njihove potomke do dana današnjega.”

Naglasio je da je moračka svetinja kroz vjekove živjela punim životom, stvarala i svijetlila svome narodu i u vrijeme turskoga iga, zahvaljujući i trudovima njenih igumana i monaha, ali i pažnji i zastupništvu Pećkih patrijaraha, koji su ovdje redovno dolazili i pomagali.

“Manastir Morača, kao što i priliči, bila je veliki oslonac Pećke patrijaršije, odnosno Srpske pravoslavne crkve i u njenoj prošlosti, ali i danas, a tako će biti, daće Bog, i ubuduće. Ovo je bilo saborno mjesto ne samo monaha i srpskih arhijereja nego i velikih znamenitih srpskih umjetnika, freskopisaca i književnika”, kazao je Vladika i posebno izdvojio ikonopisca popa Strahinju Budimljanina, koji je naslikao čudesnu fresku (početkom 17. vijeka) Premudrost Božiju kao Hrista sa sedam darova Svetoga Duha. Naglasio je da ako ima likovne predstave za ovaj jubilej, za ovu punoću vremena od 770 godina, onda je to ta punoća Svetoga Duha sa sedam darova Duha Svetoga živonosnoga.

Istakavši da je srpski narod pokazao snagu karaktera i silu duha te je ostao nepobjediv i u vrijeme turske okupacije, jer njegov duh nije klonuo nego se stalno obnavljao i donosio plodove, Mitropolit je poučio sabrane da se njegujući duhovnost, pismenost, kulturu umjetnosti dostiže duhovna sloboda iz koje se rađa i sloboda u građanskom smislu riječi:

“Iz duhovnosti i kulture manastira Morača sinula je varnica slobode iz koje se zapalila baklja slobode u vrijeme Karađorđevog ustanka i vrijeme Svetoga Petra Cetinjskoga. Imamo velike junake Karađorđeve i Svetoga Petra iz ovih krajeva, među njima nekoliko moračkih igumana zajedno sa vojvodom Minom Radovićem i serdarom Mijatom Dulovićem i vojvodom Miljanom Vasojevićem i banom Novicom Cerovićem i mnogim drugima.”

Po njegovim riječima kada se osvrnemo na prošlost manastira Morače i plemena Morače i Rovaca, ali i širu zajednicu sa Župom Nikšićkom, Piperima, Bjelopavlićima, Pješivcima, Planom, Kolašinovićima i Vasojevićima, vidimo da je manastir Morača bilo svenarodno ognjište duhovnosti i kulture, pamćenja, oslonca i onda je jasno kako se to dogodi da baš iz ovog plemena dobijemo vitezove vjere i slobode u novije vrijeme: Patrijarha srpskog Gavrila (Dožića) i Mitropolita Amfilohija (Radovića):

“Daće Bog da manastir Morača i ubuduće rađa takve sinove i takve narodne i duhovne vođe! Naravno, ovaj veliki jubilej od 770 godina treba najprije da zablagodarimo Bogu na Njegovoj milosti koju neprestano izliva na ovu svetinju, koji je darovao duhovnu silu našim precima da ovu svetinju sačuvaju da je ukrašavaju, ali kako su oni nju pazili i ukrašavali, tako je i ona njih pazila i hranila i njegovala. Tako ćemo i mi ubuduće raditi uz blagodarnost Bogu na Njegovim prevelikim darovima, na ovoj svjetlosti koja prosjeca tamu naših iskušenja i uvijek nas izvodi na put Hristov, put Jevanđelja.”

Na kraju je poručio da kada slavimo ovakav jubilej – 770 godina od osnivanja manastira Morača (1252-2022) imamo predokus sveopšteg vaskrsenja, izmirenja i vječne radosti u Hristu Gospodu i da treba da otvorimo svoja srca, da primimo Božiju blagodat i milost, ali i da otvorimo svoja srca da primimo i jedni druge.

“Da razlike među nama, koje su prirodne, a i potrebne i blagoslovene, ne budu razlog za razdore, svađe, nego da budu razlog za razgovor, za dijalog i za dogovor, pa i onih koji različito misle. To očekujemo i od naših narodnih vođa iz ovog vremena koji vode narod Crne Gore, da nikada ne prekinu dijalog, da uvijek ostave mjesta za dogovor, misleći na opšte dobro. Naravno, ovo govorimo u nekom opštem smislu i značenju jer dogovor je potreban u svakoj porodici i zajednici, a naše je da se molimo Bogu za mir i slogu, bratsku ljubav i za ljubav među različitim ljudima i vjerama. Na takav način pokazujemo da smo ljudi Božiji, da imamo ljubavi u svome srcu, da ima ljubavi Božije među nama”, zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.

Potom se Mitropolit Joanikije zahvalio na trudu i ljubavi ranijem parohu moračkom o. Obrenu Šariću, koji je 16 godina ovdje služio, a sada ide na novu dužnost, a novom parohu o. Petru Milutinoviću, kome je ovo prva služba, poželio uspjeha u svešteničkoj dužnosti.

Uručene zahvalnice

Povodom jubileja – 770 godina od osnivanja manastira Morača, otac iguman Rafailo, kao starešina manastira, odlikovao je dobrotvore ove svetinje i one koje uvijek podržavaju. Zahvalnice su uručene: Andriji Mandiću iz Podgorice, Mirku Popoviću iz Podgorice, Aleksandru Dožiću iz Kolašina,  Peđi Mihajloviću, arhitekti iz Podgorice, Radovanu Radoviću, pjesniku iz Podgorice, Paviću Radoviću iz Podgorice, Vulu Dožiću iz Vrujaca, Miodragu Vlahoviću iz Kolašina, Goranu Radoviću iz sela Bare, Petru Bulatoviću iz Kolašina.

(Mitropolija.com)