Piše: Nikola Malović
Na popisu se u Zalivu 2011. g. preko 600 ljudi oba pola izjasnilo nacionalno da su Bokelji.
Nerealno je za pretpostaviti da se među nacionalnim Bokeljima našao još uvijek na pjeni od mora mlad – neki od Crnogoracah. Uglavnom su Bokelji postali od Srba koji su konvertirali iz protesta zbog nedopustivo divlje vlasti – te rimokatolici, mahom Hrvati, iz istih razloga.
Pokret za Nezavisnu Boku Kotorsku za sada postoji samo na društvenim mrežama kao nemušti vid negodovanja protivu režima što se – u očima Bokelja (+300) koji baštine iskustvo življenja u 10 različitih režima, ponaša deboto primitivno.
Boka Kotorska svakog dana u morskom ogledalu vidi naopaku Crnu Goru.
U Boki Kotorskoj ne postoji organizovani pokret za izdvajanje iz Crne Gore, i to Crnu Goru treba da poraduje.
Istina, Srbi bi voljeli da preko Republike Srpske teritorijalno ugoste istoriju i spoje se sa Srbijom ako već ne mogu preko cijele Crne Gore. Hrvati bi da Boku kao „Zaljev hrvatskih svetaca“ pripoje Hrvatskoj, dok ono malo od odozgo popristiglih nacionalnih Crnogoraca gleda da zadrži status quo, u geografiji koju istorijski ne razumiju.
Počesto zapadam u napast da na Fejsbuku polemišem s ljudima koji besramno falsifikuju istorijske činjenice, kačeći (i) obalne Srbe na vrbe, ali sam na vrijeme donio odluku da nikad ne ulazim u FB raspravu. Nema od takove polemike leba.
Ima ljudi kojima rodoljublje i patriotizam znače, a ima i onih – ubi bene, ibi patria – kojima je domovina samo gdje im je dupetu dobro.
Na 800-godišnjicu će – od 1. januara 2019. – i podatak da je Sveti Sava glavom i bradom u Boki Kotorskoj osnovao Zetsku episkopiju, preteču današnje Mitropolije crnogorsko-primorske, da postane predmet revizionog tumačenja.
Sto godina od pobjede u Prvom svjetskom ratu prošlo je bez oficijelnog slavlja u Crnoj Gori. Na Dan primirja, 11. novembra 2018, o veličanstvenom skupu Srba Bokelja i Srba Crnogoraca u Budvi, RTS-ov Dnevnik nije zinuo. Da oficijelna Srbija ne bi uvrijedila oficijelni Montenegro. Koji joj je 10-ak dana kasnije (ponovo) zabio nož u leđa glasajući za članstvo Kosova* u Interpolu. Samo 10 dana potom, 30. XI 2018, Montenegro je – za reviziju spreman!, izglasao rezoluciju kojom se odluke Velike narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori (kako se zvala Podgorička skupština) iz 1918. g. proglašavaju ništavnim.
Akt dakako ne označava želju Crne Gore da traži nazad Peć, Dečane i Đakovicu, a Boku da daje Srbiji, nego joj (bez protestne note iz Beograda?) opet i opet zabija nož, a sve Srbe koji preumljavanjem još nisu postali Crnogorci – uvodi u registraturu.
U pravu je bio Pavić kada je kazao da nije isto grčko „ne“ i jevrejsko „ne“. Po toj logici isto je srpsko „ne“ i montenegrinsko „da“. Jer je montenegrinsko „da“ isto što i zagrebačko, briselsko, isto što i vašingtonsko, isto što i svako drugo „da“ – kupljeno za pare.
Kao čovjek, nemam prirodnih neprijatelja. U startu kao hrišćanin znam da nikoga nikada nipošto ne bih oštetio, zakinuo mu pravo, prevario, povrijedio ga ili ne daj Bože ubio. Ali pisac bolje od politikuna vidi iza okuke naših dana. Ima ljudi koji opet ustaše da drugoj grupi ljudi dođu glave.
No tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija. Čak i kada oficijelni Beograda postoji per la finta, a Rusija kada je daleko.
Izvor: „Stanje stvari“