Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
„Nema se više ni gde, ni s kim,
nema se više ni šta, ni što,
zaslužili smo ovaj Rim,
onog Nerona i ovo zlo.
…
Nema se više ni kud, ni kad
u reč je svaku uvijen malj
I samo ko je od bola lud,
još hoće negde, u vis, u dalj!“
U nekoliko stihova Brane Crnčevića staje čitava slika jednog majušnog grada, koji je sada došao do tačke iscrpljenosti, moralne, političke i istorijske.
Gledajući Budvu, teško je oteti se utisku da se upravo u tim stihovima ogleda sudbina grada koji je vjekovima bio simbol trajanja a danas postaje simbol raspada i urbanističke travestije.
Budva, prije nego što je vidimo kao turističku destinaciju, mora se razumjeti kao jedan od najstarijih urbanih prostora na Jadranu, grad koji u svojim slojevima nosi, prije svega, bogatu antičku i srednjovjekovnu istoriju, koja seže sve do slavnog kralja Kadma.
Grad koji je preživio imperije, ratove i zemljotrese.
Nažalost, Budva je i grad koji nije uspio preživjeti sopstvenu savremenost.
Posljednjih decenija Budva se pretvorila, od strane vrlo moćne mafije, jednog dijela ljudi koji su došli u grad da žive od neobjašnjive i primitivne mržnje prema autentičnoj Budvi i tzv. „starosjedilaca“, u poligon za brutalnu devastaciju prostora.
Najprije je uništena obala, zatim centralno gradsko jezgro a već neko vrijeme se razaranje preliva na ono što je nekada smatrano posljednjim utočištem autentičnog primorja.
Kucnuo je čas za uništenje ruralnog pojasa iznad grada.
Sela poput mojih Tudorovića i čitavog područja Blizikuća danas su meta iste logike betondžija i mafijaša te korumpiranih političara, ujedinjenih u istu kliku koja ima cilj da se dogodi potpuni nestanak prostora.
Divlja gradnja cvjeta kao nikada ranije.
Loši planovi postoje samo na papiru, zakoni služe kao dekor a lokalne i državne institucije kao nijemi posmatrači.
Lokalna vlast se pravi da ne vidi ono što vidi svaki stanovnik – sela koje se pretvaraju u gradilišta, nejake nove puteve koji vode do nelegalnih kompleksa, prirodu koja krvari usled brutalnog kasapljenja.
Za ovakvu sudbinu Budve ne može se optužiti samo jedna vlast, iako sadašnja nosi najveći teret jer ne želi da zaustavi uništavanje i tu praksu dovodi do svoje krajnje, gotovo terminalne faze.
Odgovornost je ipak mnogo šira i dublja.
Sve partije koje su u posljednjih četrdeset godina upravljale gradom učestvovale su, svaka na svoj način, u procesu pretvaranja istorijskog grada u jeftini tržišni proizvod, grad koji nema budućnost.
Za sitan politički interes i brzu zaradu zatvaraju se oči pred divljanjem građevinske i narko mafije koja danas određuje ritam razvoja grada. Budva tako ulazi u paradoks, nama svima dobro poznat godinama – što se više gradi, to se više uništava.
Što je više ovakvih investicija, to je manje Budve.
Ako se ovakav proces nastavi, a hoće, Budva će uskoro zaista postati „moderan grad“, lijep za one koji su došli iz bespuća i nikad, ništa, nigdje, nisu vidjeli. Jer zaista –
„u reč je svaku uvijen malj, I samo ko je od bola lud, još hoće negde, u vis, u dalj!“
Grad bez pejzaža, bez istorije, bez duše, koju su pojeli gladni kupljenodoplomaši, ljudi bez ideja, bez mašte, vizije i znanja.
Budva postaje mjesto gdje će jedini trag nekadašnjeg identiteta biti stare fotografije i sjećanja.
Tada će Crnčevićevi stihovi dobiti svoje najdoslovnije značenje: nećemo više imati ni gdje, ni s kim, ni šta.
Moj grad ubrzano gubi prostor i pamćenje, i tako prestaje da bude grad, ako je to ikad bio.
Budva je postala lokacija raznih mafijaških frakcija, mrzitelja sopstvenog grada, koje su građani ne tako davno izglasali da okupiraju grad.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
