Piše: Emilo Labudović
Za Jevreje se kaže da su bili vjekovima najprogonjeniji narod na svijetu, a danas Jevreji progone neke druge narode. I svako podneblje ima svoje progonjene i svoje progonioce, i tu je istorija malo šta promijenila. Osim, možda, sredstva i metode progona. Progonili su i nas Srbe.
Odasvud. Palili sljemena, rasturali ognjišta i ugarcima sa njih na ostacima nagorelih zidova crtali kame, bodljikavu žicu, i ispisivali jezive parole poput one „Srbe na vrbe“. Srbe progone i danas, gase im ognjišta, ruše im crkve, zatiru grobove, a ni mnogi drugi narodi nijesu pošteđeni.
Samo njih, najprogonjeniji narod na svijetu, niko ne pominje. Kao da ih ili ne računaju u narod ili se njihov progon smatra poželjnim, nužnim i nekažnjivim. A njihove čerge, njihova klimava kola, raštimovani „kari Šabanovi“, njihova nikad završena putovanja, vatrena krv i neponovljive pjesme na mjesečini so su svjetske kulture i umjetnosti. O Ciganima, ili danas eufemizovanim Romima, je riječ. A danas je Sveta Bibija, njihov svetac zaštitnik i njihova slava.
Nikad nisam zaboravio da sam najljepše dane djetinjstva proveo pored njihove čerge koju su „stric“ Idriz i „strina“ Sanija svakog proljeća i jeseni razapinjali u lugu ispod naše kuće. NJihovo dvoje djece, onako musava i poderana, bila su za mene likovi iz bajki i u svemu sam im se divio i, iskreno, zavidio im.
Tada me je dotakla i zauvijek osvojila njihova topla, široka i srdačna duša. I danas, kad god mi na ulici priđe neko crnpurasto, musavo ali kao med slatko derište, sa očima kao dva ugljena iz kojih prosto bliješti sunce, ne mogu a da ne udijelim nešto sitnine. I znam da griješim, i znam da to ne samo što ne rešava njihov socijalni status već je, najčešće, samo izraz savremenijeg obrasca robovanja i iskorišćavanja djece, ali me uvijek duboko pod rebrima zaštite bistre okice „Slavka“ i „Slavice“ (tako su ih zvali zbog mene) okice pune juga i neke neobjašnjive sjete koja ih je nadajala tolinom.
Još od Lorke i njegovog „Ciganskog romansera“ naovamo, pa Puškina i mnogih drugih, svjetska literatura prosto je inficirana njihovim nikada do kraja shvaćenim životom, njihovim beskrajnim lutanjima. Najljepše balade, najljepše pjesme uz gitaru nastale su pored njihovih vatri, dok su garave plesačice svojim bosim nogama, lepršavim suknjama i očima iz kojih je isijavala neostvarena ljubav, mutile pamet i raznosile srca.
Ali, to nikad nije, a na žalost nije ni danas, bilo dovoljno da taj izuzetno plemenit, ponosan i čestit narod bude prihvaćen. Ne, oduvijek je bilo ono da je „psima i Ciganima prolaz zabranjen“, s tim da su ovom spisku često dodavani i Srbi.
Malo šta se, na žalost, promijenilo u njihovom statusu i u ovom vijeku. Oni su i danas na margini društva, nepoželjni i neshvaćeni, odbačeni i neprihvaćeni. Ali, oni, navikli da trpe i bez roptanja gutaju guke svog gorkog života, hodaju vedri pod namrštenim nebom, sa očima punim sunca i kad padaju kiše i viju snjegovi.
I danas, na njihov veliki praznik, želim da se prisjetim i podsjetim jednog grafita iz Aleksinca, zasutog NATO bombama 5. aprila 1999. godine. Krivudavim rukopisom, ali čistim i iskrenim slovima, ugarkom sa jedne njihove srušene krovinjare, pisalo je: „Braćo, Srbi, Cigani su s vama“!
Bilo je u tim teškim danima i drugih prijatelja koji su bili na strani našeg ni krivog ni dužnog strijeljanog naroda, ali iskreniju podršku nijesam sreo. Jer, došla je sa sred srca naroda koji zna šta je patnja i kako se kroz nju prolazi uzdignute glave.
Braćo, Cigani, srećan vam praznik i neka nad vašim beskrajnim putevima vječito sija sunce.
„Maladilem šukaro Romeja“ (Srećem drage Cigane)
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
