Maja Popović: Genocida nije bilo, nema osnova za reviziju presude
Namjera podnosilaca predloga rezolucije o Srebrenici je stigmatizacija srpskog naroda. Taj dokument je dio političko-propagandne koncepcije koja osujećuje svaku normalizaciju odnosa na području bivše Jugoslavije. Upravo glavni protagonisti ove rezolucije su ti koji su najviše doprinijeli sabotiranju procesa utvrđivanja istine o događajima sa prostora bivše države i vođenju smislenih rasprava o pravnim, pa i političkim kvalifikacijama tih događaja.
Ovu ocjenu o skarednom tekstu, koji već mjesecima za Generalnu skupštinu UN pripremaju Njemačka i Ruanda, za „Novosti“ iznosi Maja Popović, ministarka pravde. Ona nema nikakvu dilemu:
– Kvalifikacija događaja koji su se odigrali u Srebrenici kao „genocida“ je nedopustiva, netačna, i pravno neprihvatljiva. Posebno se mora imati u vidu da genocidna namera nije postojala, niti je takva namjera ikada dokazana, a što su potvrdili i najveći svjetski stručnjaci, kao što su Efraim Zurof i Jehuda Bauer.
Koliki su izgledi da se pokrene revizija tužbe BiH protiv Srbije i od nas zatraži isplata ratne odštete, ako se 23. maja u UN usvoji rezolucija o genocidu u Srebrenici?
– Kako genocida u Srebrenici nije bilo, ne postoji pravni osnov za reviziju postojeće presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije niti za pokretanje nekog novog postupka pred Međunarodnim sudom pravde ili bilo kojom drugom institucijom.
Zbog čega ovde nije riječ o pijetetu, već o političkoj eksploataciji jedne tragedije?
– Događaji u vezi sa enklavom Srebrenica spadaju u grupu najsloženijih činjeničnih, pravnih, pa i političkih pitanja rata na području bivše Jugoslavije, koje je najviše i zloupotrebljavano. Nacrt rezolucije o Srebrenici se zasniva na političko-propagandnom narativu koji je daleko od stvarnih događaja koji su se odigrali u Podrinju jula 1995. Namjera podnosilaca predloga ove rezolucije je stigmatizacija srpskog naroda i ona je deo političkopropagandne koncepcije koja osujećuje svaku normalizaciju odnosa na području bivše Jugoslavije.
Može li biti pomirenja ako su zločini nad Srbima praktično nekažnjeni?
– Predlog rezolucije potpuno iskrivljeno predstavlja kontekst i događaje koji su uslijedili nakon pada Srebrenice. Njime se prikrivaju događaji u vezi sa Srebrenicom od 1992. do 1995. i monstruozni zločini nad srpskim stanovništvom. Predlaganje ove rezolucije posle 30 godina pokušaj je ponovne destabilizacije odnosa u regionu koja može imati nesagledive posledice. Ovo posebno iz razloga što je pravda za srpske žrtve na prostoru bivše Jugoslavije bila nedostižna.
Sjetimo se samo Nasera Orića, koji sada slobodno šeta…
– Tako je, a pod njegovom komandom su upravo u Srebrenici i okolini izvršeni najmonstruozniji zločini prema srpskom civilnom stanovništvu. Sjetimo se i oslobađajuće presude za Antu Gotovinu i ostale optužene za najveći progon civilnog stanovništva posle Drugog svjetskog rata u operaciji „Oluja“, odsustvo bilo koje optužnice za operaciju „Bljesak“, oslobađajuće presude za Ramuša Haradinaja za zločine nad srpskim civilima na Kosovu i Metohiji. Zatvaranje očiju za zločine koji su se dogodili nad srpskim stanovništvom ne doprinosi održavanju teško uspostavljenog mira među narodima u regionu.
Ali svi ti argumenti su kao udarac prutom po vodi. Zapad to ne čuje i ne vidi i sprema glasačku mašinu u UN za 23. maj…
– Predsjednik Vučić će se sledeće nedjelje ponovo boriti u UN za odbranu interesa srpskog naroda, kako bi spriječio da usvajanjem rezolucije cijeli naš narod bude obilježen kao genocidan. On će se boriti nepobitnim dokazima noseći štit istine i nikada neće dopustiti da srpski narod bude nepravedno stigmatizovan.
Svjedoci smo i ugrožavanja života haških optuženika Radovana Karadžića i Ratka Mladića zbog nemarnog odnosa zatvorskih uprava. Ima li naša država mehanizam da utiče da im se omogući bolji tretman?
– Srbija godinama insistira da svi njeni državljani, koji su osuđeni pred Tribunalom za bivšu Jugoslaviju, kaznu zatvora služe u svojoj zemlji. U tim naporima imamo punu podršku predsjednika Vučića. Na svim sednicama Savjeta bezbjednosti na kojima su razmatrani izvještaji o saradnji sa Tribunalom Srbija je jasno i nedvosmisleno isticala da će nastaviti da se bori za poštovanje međunarodnog prava, da ozbiljno shvata svoju obavezu da sarađuje sa Tribunalom, ali i zabrinutost što se najviše osuđuju Srbi, dok za zločine nad Srbima gotovo da nije bilo osuđujućih presuda. Takođe, srpske vlasti kontinuirano ukazuju na neljudske uslove u kojima se nalaze Srbi protiv kojih se vode ili su okončani postupci pred Tribunalom. Uslovi u kojima naši državljani služe zatvorske kazne su nehumani zbog užasnog odnosa zatvorskih uprava prema njima i veoma često su im zbog takvog tretmana ugroženi životi. Njima se ne pruža adekvatna ljekarska njega, onemogućava im se pravo na posjetu od strane članova porodica, uskraćuje im se pravo na boravak na otvorenom prostoru u toku dana… Sve su ovo osnovna ljudska prava koja su zagarantovana međunarodnim dokumentima, a u razvijenim državama Zapadne Evrope se našim državljanima ova prava uskraćuju.
Oglušuju se i na molbe za uslovni otpust…
– Smatram nedopustivim dugogodišnje neodlučivanje i negativno odlučivanje o molbama osuđenika za puštanje na uslovni otpust, jer nepostupanje Mehanizma po tim molbama ili odbijanje molbi, za njih praktično predstavlja izricanje smrtne kazne, imajući u vidu njihove godine života i zdravstveno stanje, koje je često uzrokovano neadekvatnom ljekarskom njegom.
Dokle se stiglo u procesu protiv hrvatskih pilota odgovornih za smrt srpskih civila na Petrovačkoj cesti? Svojevremeno je bilo mnogo pritisaka iz Zagreba da odustanemo od procesa, a bilo je, čini se, opstrukcija i u sudskom vijeću…
– Organi Srbije postupaju u skladu sa svojim nadležnostima i odustanka od tog procesa neće biti. Optužnica koja je podignuta u konkretnom slučaju zasnovana je na čvrstim dokazima. Iz tih razloga ta optužnica je i potvrđena od strane suda. Odlučnost Srbije u ispunjavanju svoje međunarodne obaveze koja se sastoji u procesuiranju ratnih zločina još jednom je dokazana i u ovom postupku i u toj odlučnosti će biti istrajna. Hrvatska bi kao članica EU, umjesto burnih reakcija povodom ovog postupka, trebalo da doprinese saradnji u konkretnom predmetu i efikasnom procesuiranju ratnih zločina.