Ljudi su kolateralna šteta: Srpski epidemiolog otkriva šokantnu istinu o virusima

Radmilo Petrović (85), bivši epidemiolog instituta “Torlak” za virusologiju, vakcine i serume  uvjeren je da je korona, prije svega, političko oružje kojim treba devastirati kinesku ekonomiju.

Petrović je bio jedan od ljekara na prvoj liniji fronta protiv variole, i njegova sjećanja na to su dramatična.

„Prošlo je točno 48 godina od variole vere. Otkrili smo je pod elektronskim mikroskopom 16. marta 1972., na uzorku koji je stigao iz Đakovice na Kosovu. Tadašnja je vlast, međutim, vijest o zarazi otkrila na televiziji tek 29. marta, kad su shvatili da se više ne može kriti. Ali šaputalo se i ranije, vijest se prenosila usmeno, Vašington je znao već istog dana, 16. marta uveče i to objavio, prisjeća se epidemiolog za zagrebački portal Express.

„Epidemiju sam, zajedno s još dvoje kolega u tom našem malom mobilnom timu, vukao na svojim leđima. Zadatak nam je bio da pod punom spremom, sa bolesnika uzmemo uzorak, obično iz gnojnog čira na koži, i odnesemo ga u Torlak. U kareantinu bi i prespavali, kući u Beogradu nisam išao. Uzorke sam uzimao svuda, u cijeloj Jugoslaviji, iako se epidemija uspjela zadržati u najvećoj mjeri na području centralne Srbije i Kosova. Dva slučaja su još bila u Crnoj Gori, zbog čega je cijeli Plav stavljen u karantin, nekoliko sumnjivih slučajeva je bilo u Bosni, jedan u Hrvatskoj, govori Petrović.

Srećom, većina Jugoslavena je bila vakcinisana protiv velikih boginja, i to je bilo spasonosno.

Kasnije je, kaže dr. Petrović, ustanovljeno da je cepivo potrebno ponoviti svake tri, a ne sedam godina, kako se mislilo, ali da vakcinicanih nije bilo, epidemija bi imala katastrofalne razmjere. I ovako je smrtnost kod zaraženih bila 20 posto.

„Cepivo je proizvodio Imunološki zavod u Zagrebu, s kog su mi odmah poslali dovoljno doza da se vakcinišemo mi na Torlaku, a onda je krenula i revakcinacija 18 miliona ljudi u Jugoslaviji. Rukovodstvo je bilo u panici“, sjeća se dr. Petrović, koji je prve godine svoga staža odrađivao u Osijeku.

Bojao se i on sam, kaže, imao je kod kuće u Beogradu suprugu i dvoje djece.

„Bio sam među umirućima. Grozni su to bili jauci, zapomaganje, užasni bolovi u leđima, kostima. Radili smo u dvostrukim zaštitinim odijelima. Sve sam to skidao po izlasku, spaljivao, jer se virus mogao dugo zadržati u prašini.

On je uvjeren kako Ibrahim Hoti nije bio nulti pacijent.

„Prvo, nije imao nikakve tipične simptome, a drugo, nije zarazio nikog od 11 članova u svojoj kući nego ljude vani, iako se virus prenosi kapljičnim putem u zatvorenim prostorima, ili dodirom. Određen je kao ‘nulti’ po diktatu vlasti. U Skopju se vakcinisao. Prije nekoliko godine sam u feljtonu za Večernje novosti konstatovao da je variola vera bila biološko oružje kojim je trebalo oslabiti ekonomiju. Virusi imaju primarni zadatak oslabiti nečiju ekonomiju, a ljudske su žrtve kolateralna šteta. Jako sam bio kritikovan nakon tog feljtona, ali i dalje isto mislim“, kaže dr. Petrović.

Kad god je nemoguće dokazati tačan izvor zaraze, pa tako i u slučaju korone, ne treba potpuno odbaciti, kaže, ideju biološkog oružja.

Epidemija variolom je obznanjena dvije nedjelje kasnije od pravog početka, ali i proglašena završenom dvije nedelje prije.

„Zbog početka turističke sezone na Jadranu. Prvog maja sam se spremao na posao, a supruga me pita gdje ću. Odgovorio sam joj da idem obići oboljele od variole, a ona mi kaže da su na televiziji rekli kako ih više nema.

“Za njih nema, za mene još uvijek ima!”, odgovorio sam joj, i otišao. Jer bilo ih je, poslednji u Novom Pazaru”, priča Petrović.

Najopasniji virusi koji su prijetili čovječanstvu

Ni jedna država, uvjerio se kroz radno iskustvo, neće priznati da vodi tešku bitku s virusom, i neće zvučati “kapitulanski”. Pred takvim je, nevidljivim neprijateljem, dodaje, teško priznati nemoć. Zato Petrović misli da je i danas, moguće, da se javnosti ne kaže baš sve.

Protiv variole vere se vlast borila karantinom za oboljele u nekoliko bolnica, o čemu govori i čuveni film, dok su u karantinu na nekoliko drugih mjesta bili i njihovi kontakti. Milicija i sanitarni timovi su danonoćno dežurali na ulazima u grad, i kontorlisali kretanje.

„Ljudi su se bojali u cijeloj Jugoslaviji, ali panike nije bilo. Jesu, neki su paničarili, neki su i „dezertirali“ s posla, ali opšte panike nije bilo. Nije bilo niti informacija koliko ih ima danas, ni približno. Moglo se čuti samo osnovno. Danas je previše, razliitih informacija, što zbunjuje“, priča dr. Petrović.

(Kurir)