LJEVICA, ILI TEORIJSKA BAJKA

Piše: SIBIN

Đilas, poslednjih mjeseci naglo oživljen, vraćen na – recimo tako – intelektualno, javno, građansko-aktivističko seciranje, u knj. „Heroj – Antiheroj“, veli kako se ne može biti istovremeno marksista i pametan.
Dok se iz dana u dan slika svijet bitno mijenja i niko ne zna na šta će taj globalni proces naposletku izaći, tvrdokorni ljevičari ugnjureni su u vlastitu teoriju, te nastoje objasniti stvari tako što povlače nategnute i zaista teško održive paralele, pune perifernih primjera koji sami po sebi ne znače ništa, osim što izdvajaju incidente što vulgarizuju javni prostor i degradirajući isti moć uveliko isturaju ispred sve nemoćnije i utihnute politike.

Demokratija, zapravo, daje otvoren prostor svakome da unizi ono što bi trebalo da u pozitivnom utiče na kolektiv; javnost je ogledalo koje pokazuje loš odraz, izopačen i onaj na kojeg niko ne želi da se ugleda. Jer: prostor gdje se anganžujemo za svakog od nas, vrlo je zaprljan i neugledan, to je pravo rečeno arena u kojoj kapitalizam iz nas izvlači samo najgore.
Utvrđeno je da teorija izrasta na ruševinama propale prakse. Ovdje je potonja praksa bila mobilizacija naroda koji je odmah sadizovan od onih na vlasti, marksista za koje je Đido znao da su sve osim pametni, ali tako je to kad se moć daje onima koji o politici ništa ne znaju, još manje o demokratiji koja bi morala uspjeti razblažiti politiku svugdje gdje ona zakazuje kao vještina postizanja konsenzusa na opšte dobro.

Međutim: povratak nesahranjenom marksizmu samo je propali romantizam ljevice koja nije ko zna otkad iznjedrila novu ideju, osim one koja je bila, vele, loše kopiranje hrišćanstva, čist jeres, borba za poziciju, kako istorijsku tako i trenutnu, protegnutu u nas sedamdeset i kusur godina.