LIČNO, SASVIM LIČNO

Piše: Emilo Labudović

Srpski nacionalizam i hegemonizam, raspirivan nekanonskim djelovanjem Srpske pravoslavne crkve, glavna je opasnost stabilnosti i miru ovog dijela Balkana i ključna prepreka na evropskom putu Crne Gore!

Skoro da nema dana da ova flosula, podignuta na nivo mantre, u ovom ili onom obliku, manje ili više otvoreno, ne zagrmi sa ovdašnjih medija, iz državnih institucija, kako domaćih tako i onih iz okruženja. Dakle, da skratim, srpski nacionalizam je bauk koji kruži nad ovim prostorima i ne da da se razdani. Ovo što slijedi je moj lični, sasvim lični stav o tome.

Kad god su s one „druge strane“ htjeli da me ospore, omalovaže i ponize, kao najgoru moguću etiketu prišivali su mi epitet nacionaliste. Srpskog, naravno. I, gle čuda, bili su apsolutno u pravu. I, evo, kao što Dobrica Erić u svojoj neprevaziđenoj „Prkosnoj pjesmi“, „kroz lance i žicu“, priznaje status Srbina kao svoju „najveću krivicu“, otvoreno priznajem da sam nacionalista. Srpski, naravno.

Ta divna, rodoljubiva, riječ, čija je cijena nekada bila ljudska glava, prokazana je i nepravedno oblaćena u ovom bezljudnom vremenu i svijetu „kojem rod i ne treba“. Postala je najubojitije oružje klevete i osporavanja onih koji se, još uvijek svjesni ko su i odakle su, odupiru beskrupuloznoj neoliberalnoj asimilaciji i pretvaranju ljudske zajednice u bezličnu potrošačku masu. I zato, umjesto da me pogodi i prostrijeli osjećajem krivice i stida, ta odrednica mi uvijek podigne adrenalin i ponos onoga koji je duboko svjestan iskonskog značenja te riječi.

A umjesto potrebe da se branim i objašnjavam, pozivam se na jednog od najviđenijih Srba ovoga vremena, na srpskog pisca Momu Kapora: „Nacionalista? Pa to mi je zanimanje. Imam i sertifikat. Takođe imam Vujaklijin rečnik stranih riječi i izraza gdje pod „nacionalista“ piše: „francuska riječ koja znači rodoljub, patriota, čovjek koji brine o interesima svoga naroda“! Patriotizam je stvar kućnog vaspitanja.

To je ono što te uče kući baka, deka, tata… Normalno ponašanje kao kad lijepo kažeš dobar dan, skineš kapu, ustupiš stolicu … i to nije neka posebna vrijednost. A izdajnici? E, oni su posebna „vrijednost“!

Dakle, neka ove nezaboravne riječi pisca koji je svojim djelom samo širio ljubav budu završna odbrana svih koji su nacionalisti „kućnog vaspitanja“ i neka oni koji se uporno trude da oblate i pojam i njegove protagoniste budu svjesni da uzalud kreče.

Nacionalista sam, dakle, jer volim rod svoj. Srpski, jer pripadam srpskom narodu, narodu vojvode Petra Šekularca kojeg u jednoj narodnoj pjesmi postkosovskog ciklusa broje odmah pored Vukašina kralja. Ne mrzim nikoga niti „druge“, a volim rod svoj jer naivnijeg, plemenitijeg i hristolikijeg teško da ima igdje drugo. „Najgostoljubiviji narod na svijetu“, rekao je dobri Dobrica Erić.

Narod koji je oduvijek imao antejsku snagu da strada i da prašta. Bogobojažljivi narod koji je, kad god su mu udarali šamar, okretao i drugi obraz. Narod koji nikad nije nasrtao na druge i koji se jedino razračunavao sam sa sobom. Praštao svima, osim sebi.

Ali, samo u takvom narodu mogao je da ponikne jedan Vukašin iz Klepaca koji je hrabrio dželata „da radi svoj posao“! Samo je takav narod mogao da podigne jedan od najljepših spomenika na svijetu, spomenik „Zahvalnosti Francuskoj“, onoj Francuskoj u kojoj su mu ubili kralja, onoj Francuskoj čija je najveća pomoć tokom Prvog rata bila isporuka granata za kalibar veći od kalibra srpskih topova.

Samo je takav narod mogao da prigrli „braću“ nakon Jasenovca, Prebilovaca, i inih jama širom zemlje, punih kostiju njegovih nevinih i nemoćnih pripadnika. Samo takav narod je smogao snage da dostojanstveno sahrani posmrtne ostatke neprijateljskih vojnika i podigne im spomen – obilježje, dok njegove grobove preoravaju, ruše i preimenuju spomenike.

Možda i ne bih o ovome, jer kome je još stalo do mojeg doživljaja nacionalizma, da nedavno, nakon što sam godinama prolazio pored njega misleći da je samo još jedno u nizu obilježja rodoljubima zadnjeg Velikog rata, na spomeniku pored bulevara M. Lalića, pročitao da je posvećen „ stradalim avionskim posadama savezničkih snaga“. Dakle, onih istih „savezničkih snaga koje su 5. maja 1944. godine do temelja razorile Podgoricu.

Tako nešto može samo naivan, dobrodušan i narod kratkog pamćenja kada je o zlu riječ. A baš ga zato i volim. I ponosim se njime.
Volim, dakle, i ponosan sam na rod svoj. Volim i one koji ne vole mene, volim one koji na lozu svoju pljuju, psuju, koji ne priznaju da nam je genetski kod isti, one koji zavaravaju sebe kako imaju bližeg od mene.

I što se više taj dio roda moga trudi da presiječe pupčanu vrpcu zajedničke nam utrobe, sve su mi bliži i miliji. Jer, rod su moj i ne mogu da me mrze više nego što ja mogu njih da volim. Doduše, zna rod moj da me svojim ludilom ponekad, pa i češće, „izbaci iz čizama“ tako da poželim da se upišem u Hotentote, ali… bude i prođe. Ono što me za njega veže jače je od svega što bi da me odrodi i udalji.

I da zaključim, da se „oni drugi“ ne muče: nacionalista sam, srpski, i ponosan sam na tu činjenicu. Pa sad raspalite koliko vam volja.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)