Lični stav: Ništa čovjek
Piše: Emilo Labudović
Čovjek može da bude sve i svašta. Od onoga koji „gordo zvuči“ pa do toga da – grdno zvuči. Može biti heroj i kukavica, džentlmen i prostak, plemenit i zloban, dostojanstven i požmirep, skroman i alav, ovakav i onakav i svakakav. Vrednovan i ovako i onako, kroz prizmu vremena, ambijenta, konteksta, vrijednosnog rangiranja, ličnog ili manje ličnog odnosa prema pojedincu, i još sijaset mogućih kategorijalnih odrednica i etiketa. Ali, postoji odrednica koja je van svih ovih kategorija i koja pojedinca jednostavno ostavlja izvan svakog sistema vrednovanja. Taj i takav „čovjek“ je jednostavno – ništa.
Kaže se da su u ljubavi i politici sva sredstva dozvoljena. Ali, i u ljubavi i u politici postoji crta ispod koje se ne smije ako se želi biti čovjek, ma kako kategorisan iz arsenala sa početka ovog teksta. Tu crtu, crtu nižu i od samog dna, juče je preskočio onaj „dični“ Aleksa. Pravnik po struci, predsjednik tijela koje bi, da je sreće, pravde i demokratije i, iznad svega, minimuma ljudskosti, trebalo da, mada usred esencijalne politike, ostane nedodirljivo ostrvo prava i pravde, pokazao je da je, kad si ljudsko ništa, sve moguće i dozvoljeno
Očigledno je da ga je na ovo vrlo odgovorno mjesto prvenstevo dovelo njegovo nesporno ideološko i partijsko opredjeljenje ali, kad je već doveden gdje je doveden, njegova obaveza je bila da bude – pravnik. Pravnik, čija je, koliko stručna toliko i moralna, obaveza da štiti i poštuje Ustav, zakone, pozitivne propise i decenijama uhodanu proceduru. Jer, bilo je i prije njega predsjednika DIK i svi su, odreda, bili DPS perjanice, ali makar procedura i elementarne zakonske norme nijesu trpjele.
Bilo je opstrukcija, bezočnih odluka, spornih rješenja, ali sve je bilo makar na ivici mača pravde i trpjelo je kakvo – takvo pravno normiranje i obrazloženje. Ali, „dični“ Aleksa je sišao stepenicu niže i… strmoglavio se. Do preko glave potonuo u septičku jamu bezvlašća i osionosti, pravnog nasilja zbog kojeg bi ne samo svršeni i pravnik sa tolikim iskustvom nego i brucoš Pravnog fakulteta bio nogom u dupe izbačen sa studija.
Ali, da se ne zavaravamo, „dični“Aleksa se nije ukakio u pravo i pravdu iz neznanja, taman posla. Znao je on i zna dobro šta mu je bilo činiti, i taj rutinski postupak mu ne bi bio prvi. Formular odluke koja mu je tražena već se odavno nalazi u kompjuteru DIK i trebalo je da se samo pritisne dugme, obavijeste članovi i – stavi potpis. Ali, baš kod te rutinske operacije, koju je mogla da obavi i sekretarica DIK, „dični“ Aleksa je usrao motku.
Da bude još gore, kune se da na njega niko nije vršio pritisak. I vrlo je moguće da nije, već da su „dični“ Aleksa i mnoge druge „alekse“, sami sobom predodređeni da budu tasteri bez potrebe da budu „stisnuti“. Kad je čovjek ništa, bez imalo dostojanstva i samopoštovanja, onda su pravnik ili bilo koji drugi stručnjak i znalac u njemu unaprijed osuđen na – dizenteriju. Možda je poređenje pregrubo, ali može li bilo ko normalan da zamisli hirurga koji, znajući da mu na stolu leži neko ko mu, iz bilo kojeg razloga, „ne leži“, zareže pogrešno i zlonamjerno. A „dični“ Aleksa je mogao. Mogao i „zarezao“, usmrtivši tim svojim rezom i pravnika i čovjeka u sebi.
„Šta je čovjek a mora bit čovjek“, rekao bi iguman Stefan